< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

18.12.2006., ponedjeljak

dobro jutro

Ima jutara koja kreću idealno. Probudiš se ko loptica skočica na prvi zvon budilice. Skokneš skočkasto loptasto iz kreveta, pereš zubiće, cmokneš mužića u prolazu, izcmačeš dijete, operete zajedno zube kreveljeći se u ogledalo, obučete robu koju ste sinoć pripremili i još imate vremena suknut toplu kavu u se. Ili je barem (a to mi je neostvarena fantazija) unosite u šalici u auto i nekako vam uspije doći od točke A do točke B bez prolijevanja iste.
Takvo jutro u životu nisam doživjela i sumnjam da ću na onaj svijet otić a da takve sreće vidjet neću.

Umjesto toga doživljavam egzistencijalistički tmurna i nadrkana jutra. Nikad ne čujem prvi zvon budilice i RD me nadljudskim naporima za nožni prst vuče iz kreveta dok se ja držim kandžama za plahtu. Sin se pokrije dekom po glavi i viče da neće. Peremo zube u uzaludnom pokušaju ostavljanja djeteta čistim. Ujutro ne mogu naći ni R od robe pa izlazim u majici kratkih rukava i nekakvom ocvalom gornjem dijelu trenirke. Bar ne radim s ljudima. Dijete odlučuje u vrtić ponijeti katanu, mačetu i sataru i ne da se razuvjeriti da to nije baš ono što bi trebao nositi. U pokušaju da mu dam žlicu posebnog petrovićeva meda (odlikuje ga jezovit ukus i tamno smeđa boja), istovarujem čitavu staklenku na pločice. Istrčavamo iz stana na pljusak, što je odlično jer mi ispire med sa cipela. Muž mi daje kišobran - jebiga, ipak ću ja stajat na stanici i čekat autobus koji nikad ne vozi po redu vožnje.
Na autobusnoj stanici 2 šoka: 1. kišobran ne radi.
2. netko je na stanicu bacio sljepića.
Kontempliram vrištati iz 2 razloga: 1. užasno se bojim zmija
2. brijem da će me to konačno probudit.
Odustajem od vrištanja nakon što sam empirijski (kamenom to jest) utvrdila da je zmija mrtva jer se ne miče.
Ulazeći u autobus doživljavam da mi se sva voda s krova slije niz vrat i na majicu s kratkim rukavima, tako da sad sjedim kao natjecateljica wet T-shirt natjecanja.
Konačno na poslu, kuham si kavu. Pravu, mlijeko, šećer - sve što će me ubit prije 41. rođendana. I izliijevam punu šalicu kave na sebe, stol, tipkovnicu, monitor, papire, knjige, sve.

- 08:38 - Komentiraj (18) - Printaj - #