Prije mene je ušao dečko od dvije godine. Nosila ga je mama. Mirno je sjeo, dao ruku i skroz zainteresirano gledao tetu s iglom. Ni riječi nije pustio, čak je u jednom trenu pogledao mene, više blijedu od svoje uobičajene boje dobro odležalog mrtvaca, i nasmiješio mi se. Ja ne podnosim igle. Još je digao obrve, miš mali, kao joj gle, kak je ovo užasno zanimljivo, ovo nešto crveno što mi ide iz prsta. Gle, a ovi svi čudni ljudi me gledaju...
Ja se ne socijaliziram u čekaonicama. Osim kad imam namjeru tući mulce koji "samo" trebaju uputnicu pa utrče preko reda, ali i u tom slučaju možemo reći da se socijaliziram s njihovim majkama i očevima. Ali ovog malog... došlo mi je da ga pitam što si on inače misli o životu i svijetu.
A bila je tu i uvijekprisutna ŽenaSaSvimBolestimaIRazvijenomHipohondrijom (ŽSSBIRH).
Razmišljala sam o tome koliko je pametno bilo DOVESTI se na vađenje krvi, pogotovo kad je razlog mog dolaska što inače nisam jako stabilna na nogama.
Kadli će ŽSSBIRH: Koliko moramo sjediti nakon vađenja krvi?
Ne, mislim si ja i šaljem panični SMS u pomoć.
Pa 15 minuta, odgovara vampirka koja i dalje cijedi dijete. A dijete me i dalje gleda sa smješkom.
ŽSSBIRH: Znate, ja sam gledala kako se onesvješćuju.
Ne, ne, ne, ne, mislim si ja. Ne čujem te. Ne. ŽSSBIRH i dalje melje, ona ima sve bolesti.
- Da, možete se onesvijestiti do pola sata nakon vađenja, odgovara vampirka.
Super, kontam. Pola sata. Moram voziti. Što ako se onesvijestim za volanom? Ili mi samo pozli dok vozim?
Zaključujem da ću stati nasred ceste i onesvijestit se u privatnosti svog vozila. I da će mi valjda netko pomoći, ako nitko drugi, onaj tko će me doć tuć jer ne krećem na zeleno.
Ja sam na redu.
- Nebute mi se onesvijestili?, pita me vampirka.
- Ma kakvi, odgovaram hrabro.
Dete mi se smije s vrata.
Preznojena i uspaničarena šaljem SMS mužu: idući put me ti voziš i držiš za ruku.
U čekaonici me pita ŽSSBIRH: A kaj je vama?
- Sifilis. Zadnji stadij, govorim i bježim kroz vrata.
|
