Postoje ljudi koji su se skloni nakačit na svaku pizdariju, coca cola, nikotin, kofein, alkohol, heroin, meksičke sapunice, teretana, klor iz bazena, CSI, CSI Miami, CSI NY... Ja sam očito jedan od tih ljudi.
Recimo, do vrlo nedavno sam pušila kutiju i pol do dvije. Razmišljala sam o sljedećoj cigareti prije nego bih ugasila trenutačnu. Ujutro bih zapalila iste sekunde kad bih malog ostavila u vrtiću. Znala sam se probuditi po noći i otići zapaliti u sobu. I odjednom - rez. Ok, nije baš odjednom, tome je prethodio grozan bronhitis zbog kojeg neka 2 tjedna nisam oka sklopila, jeziv umor i općeniti dojam da neću doživjeti 30. ako nastavim tim tempom. Pa smo darling i ja prestali i evo - ne pušimo, a pritom nismo jedno drugome odšarafili glave. I da, bolje se osjećam kao nepušač, ali... Znam da je to bizarno priznanje, ali ja cigarete volim.
Evo, recimo, i danas se živo sjećam svoje prve cigarete - bio je to dame i gospodo, bijeli Lord. To je tada pušila moja majka koja inače nema nikakav ukus što se cigareta tiče, mislim govorimo o ženi koja je pušila Filter Jugoslaviju, crveni ronhill, Zagreb, a momentalno, ako se ne varam, dimi onaj superturbomegalight ronhill. Pa sam počela drmat po Croatii jer je to moja frendica krala svojoj mami. Pa sam starome krala Marlboro, i Rothmans. Nisam voljela crveni Marlboro nikad, a od Rothmansa mi se, da prostite, povraćalo. Obožavala sam plavi ronhill. To je bila cigareta - i mirisna i okusna, riječju divna. A onda su je usrali i izbacili onaj ronhill medium i ja sam prešla na Wasu Kojota. Plavog naravno, iako je to teži šrot. Kad su bile nestašice cigareta, pušila sam Coronu i Astral. Kasnije smo pušili Kolumbo i York i sva druga meka pakovanja iz kojih ti se mrvice duhana istresaju u džepove, a ti i dalje uvjeravaš svoje hlebince roditelje da ne pušiš. [Moji su otkrili da pušim nakon kaj sam doma, na kuhinjskom stolu, ostavila kutiju cigareta i to kutiju koju sam ukrala mami, šibice i par opušaka. Raspizdilo ju je što sam joj krala cigarete, a ne to kaj pušim.]
Uglavnom, ja volim cigarete. Volim osjećaj kad zapališ, volim prvu jutarnju koja te zanjiše, volim zadnju prije spavanja koja te umiri, volim zapalit kad sam nervozna, volim zapalit dok recimo čekam tramvaj, obožavam sjest na rubnik i pušit iako fakat ne znam u čemu je tu fora i kaj mi je tu guba, al je... Nemrem reć da baš patim bez pljuga, ali stvarno mi je bezveze da te nekaj tak dobro može spremit u grob. Zakaj ne izmisle nekakve neštetne cigarete? Nekakve koje ti ekšuli čiste pluća? Ah živote.
Onda kava. Ja stvarno stvarno volim kavu. Volim i instanticu i automatušu i tursku i kapućina i one kave s aromama - volim kavu. Najdraži kompliment u životu dala mi je frendica koja je rekla da i radim odličnu kavu. Ja, rahatli, žena od kave. [sad tu dođe smajli koji se šepuri kao puran] Mene oduševljava čitav taj kavni ritual, da uopće ne spominjem činjenicu da me sam miris kave instant raspoloži. Ali, kao i s očito svim stvarima koje volim, i tu ima problema. Recimo, ne smijem piti tursku kavu. Jer sam živčenjak i nervčik i momentalno počnem heklat ko da u slobodno vrijeme održavam napon u sustavu opskrbe električnom energijom. A upravo otkrivam da ne smijem baš ni ostale kave i kavovine jer mi je od njih loše. Srce mi preskače, recimo. I tlak mi podivlja. I zapravo me užasno raspižđuje što ne smijem konzumirat baš ništa što volim.
A mogu konzumirat stvari prema kojima sam ravnodušna. Recimo - alkohol. Ja ne pijem, što redovno šokira ljude koji me znaju. Fakat ne pijem. Imam naime teoriju po kojoj se svatko od nas rodi sa nekakvom svojom proverbijalnom bačvom. E sad, ja sam, vjerujem, ispila svoje bačve za nekih sedam života. Tak da sad uopće ne pijem alkohol. Dobro, to nije baš sasvim istina. Volim cuclat one fine likerčiće, tipa Bailey's i osobito Carolans, volim i koktele. Zapravo, postoji jedan koktel kojeg obožavam ali ga rijetko koji koktel majstor može dobro napraviti, a to je long island ice tea. Nu vam recepta za opijanje prijatelja, rodbine i djece koja neće spavat:
1 part vodka
1 part tequila
1 part rum
1 part gin
1 part triple sec
1 1/2 parts sweet and sour mix
1 splash Coca-Cola®
Kaj se droga tiče, tu sam užasno dosadna i konzervativna, a primjenjuje se i pasus o alkoholu: svatko od nas ima svoju vreću droga. Zapravo, ja volem stvari koje se daju pušit. Stvari koje se kemijski sastavljaju za mene nisu dovoljno egzaktne. A i meni je stvarnost dovoljno pomaknuta i tripozna da bih trebala sredstva za pomicanje iste. Ma mislim da je stvar u tome što ja pod utjecajem opijata postanem paranoična. Recimo, zabrijem da će me sin trebat a da ću ja bit drogirano džubre. Ili da će policija upast u stan. Ili da ću poludjet pred svim tim ljudima. ili ću postat jehovin svjedok.
U medjuvremenu sam razvila neke čudne oblike ovisnosti. Recimo, novine. Ja sam od onih ljudi koji ne mogu proć pored kioska a da ne kupe neku tiskovinu. Ne serem majke mi, pitajte RD-a. Ima to i svojih dobrih strana, na primjer ispadam užasno svestran, renesansni čovjek koji kupuje žemske magazine, national geographic, new science, Q, vizionar, svjetlost, kvizoramu, globus, dobar tek, bug, auto klub, unikat, newyorker i još pokoji na kojeg naletim.
Zatim sam ovisna o onome što RD zove krimi sapunice. Gledam redom: sve CSi-jeve, zakon i red u svim varijantama, autopsiju, nove forenzičare i eventualne serijale o masovnim ubojicama, to mi je specijalnost. Nekak brijem da bih ja, kad bih slučajno imala kriminalni um, počinila zločin bez posljedica. I onda bih se branila činjenicom da sam sve to naučila na javnoj teve.
Ovisna sam i o serijama tipa gilmorice. I sutkinja amy.
E da. Ovisna sam i o cedevita bombonima. I o cedeviti in đeneral. Fala bogu da mi barem to nije zabranjeno.
JEDAN DISKLEJMER: sigurna sam da je ovaj post nesuvisao. Ne znam kaj mi je u zadnje vrijeme, ja to zovem moja rain man faza, kad sam još autističnija nego inače. Ipak, vjerujem u oporavak i prestanak pisanja ovakvih pizdarija. Fala.
|
