25.05.2006., četvrtak
pozdrav iz zagreba
Zagreb je najljepši nakon što ga opere kiša pa se počne presijavati onaj neukusni neon po pločnicima. Još je ljepši nakon kišnih večeri, kad prolaziš i gledaš lica nagurana u izlog nekog od kafića u centru, otvaraju se vrata, zapuhuje te dim, smijeh i poneka odbjegla rečenica...
Ona hoda Zrinjevcem. Ima na zagrebačkim ulicama mnogo ljepših djevojaka od nje, samopouzdanijih, blještavijih, onih koje svoju ljepotu nose kao manifest. Plavokosa je, ne pretjerano lijepa - obična. Obične duge plave kose, običnih crta lica, običnog tijela utegnutog u traperice. Nekog običnog dana, recimo da je dan, a ne večer, i da nije upravo prestala padati kiša, i da moj voljeni Zagreb nije neočekivano bljesnuo, da žurim nekamo, da jednostavno ne gledam..., prošla bi pored mene neprimjećena. Ali Zagreb je savršen, od lokvica vode pod mojim stopalima, do oblačnog neba prošaranog sivim, kao da je to nekakva crno-bijela fotografija, kulisa, a ne nebo, ja imam svo vrijeme na svijetu da s noge na nogu prođem po jednoj od svojih najdražih zagrebačkih ulica, do Glavnog kolodvora, dovoljno sam umorna da mi je glava blaženo prazna, dovoljno sam sretna jer je sve nekako na mjestu, kako bi trebalo biti, i ona mi upada u kadar. Škljoc.
Obična djevojka. Traperice, nimalo šminke, kišobran. Dotjerana, ali ne onako "zagrebački". Nekako - neprimjetno. Zvoni joj mobitel. Približavamo se jedna drugoj, ona po torbici traži mobitel, ja šetuckam s noge na nogu i igram se pogađanja. Tko je zove? Kamo ide? Možda prijateljica. Možda dečko. Možda mama.
Uzima mobitel i smije se u zrak. Ima različitih osmijeha. Glasnih, hihotavih, unjkavih, rezerviranih, tihih, onih stisnutih duboko u usne, onih lažnih, prevarenih, umornih, nasilu istjeranih... A ima i ona rijetka vrsta osmijeha, kad se prvo nasmiju oči, pa obrve i osmijeh se spušta kao zavjesa, prvo na lice, pa na vrat, pa na čitavo tijelo, koje se promatraču na očigled opušta, sve do koraka koji odjednom zapleše po pokisloj ulici. Škljoc.
Ah, igram se pogađanja dalje, ide na prvi dejt. Glas joj titra, nasmijan, vedar, radostan. Sigurno je On. Sigurna sam. Pravim se da me zanima raspored letova na izlogu turističke agencije, a zapravo čekam da prođe pored mene, da otkrijem jesam li u pravu, je li to On s druge strane, taj mogući, potencijalni On, taj netko tko se možda jučer pojavio u njenom životu i natjerao joj smijeh u stopala.
Dobro, dobro - govori ona u slušalicu - čekat ću te, nije bed, stvarno.
Sad se i ja smješkam, onako, možda nije prvi dejt, možda je to rijedak primjer prave ljubavi.
Neki joj se dečko brzo približava iza leđa. Hm.
Poklapa joj rukama oči. Iznenađena je, zbunjena, gleda u slušalicu. Odjednom, iz nje provaljuje smijeh. On se također smije, običan dečko, obična cura, obična večer u po ničemu posebnome gradu.
Htio sam te iznenaditi, govori joj.
Gdje bi htjela ići? pita je.
Definitivno je prvi dejt, zaključujem. Nisu se poljubili, ali stvarno je pitanje trenutka. On ne skida pogled s nje, ona je onako, stidljivo, pognula glavu i gleda ga kroz kosu.
Gledam ih dok odlaze prema Trgu. Prsti im se ovlaš dodiruju, onako, kao slučajno.
I odjednom, nešto je čudno - u gomili ljudi, samo su oni vidljivi dok plešu pločnikom.
Kako često uspiješ vidjeti početak ljubavi, i čežnju, i iščekivanje i radost i - nadu?
|
- 12:19 -
Komentiraj (14) -
Printaj -
#
|
