Bio je lijep sunčan dan. Zapravo, bilo je lijepo, sunčano jučerašnje poslijepodne. Podmladak i ja smo sjedili na stepenicama pred roditeljskom mi kućom i čekali RD-a.
Zapravo, podmladak je čeprkao po pijesku ispred kuće, a ja sam pričala na mobitel i organiziravala RD-ov suprise party.
U jednom je trenu podmladak krenuo prema meni noseći nešto u ruci.
- Vidi mama, našajo sam.
Mama je polako digla pogled. Podmladak je u ruci držao nešto zeleno. Gumeno crijevo, pomislila sam. Gdje li je samo to iskopao?
Podmladak je veselo krenuo prema meni s crijevom u ruci.
- Vidi mama, smijao se.
Daj, baci to smeće, pomislila sam i razmišljala za što bi se gumeno zeleno crijevo moglo koristiti. Korak po korak, postajala sam sve svjesnija da to nije crijevo. I da to, u stvari, nije ništa anorgansko...
Ovo je dobar trenutak da upoznate Rahatli. Ja imam samo jedan strah u životu, a to je strah od zmija. Zapravo, to nije strah. Da objasnim: postoji STRAH, postoji FOBIJA, postoji PANIKA, postoje HOROR, UŽAS, JEZA, PARALIZIRAJUĆA JEZA, a onda postoji i ono što rahatli osjeća pri spomenu tih gmizavih, puzavih, kolutićavih stvorenja.
Nedavno sam razmišljala što bih ja učinila da me dijete suoči sa zmijom. Recimo, da smo vani i da naletimo na zmiju, ili da je - nedo bog - donese. Bi li prevladao moj užasan strah ili moji majčinski instinkti? Bih li se snašla? Kako bih to riješila? Bih li spasila svoje dijete od užasne zmijurine?
Dilema je razriješena jučer - kad me sin suočio sa zmijom u šakici, vrištala sam. Jako, jako, jako glasno. I ne previše inventivno: upomoć. Ukazao se jedan muškarac.
Što je bilo?
To... nešto... ima u ruci.. UZMI MU!!!! UZMI MU!!!
E mali... baci to.
Bacio.
MAKNI MU TO, MAKNI MU TO!!!!!
Šutnuo je zmijurinu nogom.
Ma mrtva je, objasnio mi je, očito nesvjesan činjenice da zmije ujedaju i sa stranica knjige a da zmijski duhovi progone ništanesluteće ljude. I ulaze u auto. I skrivaju se po torbama. I da je i mrtva zmija opasna zmija.
Podmladak je zbunjeno stajao, dok sam ga ja vrišteći uvlačila u kuću.
Moramo prati ruke, moramo prati ruke...
Kasnije sam RD-u objašnjavala što se dogodilo riječima: skoro mi je srce puklo od straha...
Nikad ti više neće puknuti srce, mama, zagrlio me moj, očito mnogo hrabriji sin.
Ma to se tako kaže kad se jako uplašiš.
Nikad se više nećeš uplašiti mama, cmoknuo me u obraz. To je samo zmija, rekao je.
Momentalno sam se sjetila svoje majke koju sam ja kao klinka tješila riječima: Mama, to samo grmi. Sve se vraća, sve se plaća...
|
