Povijest s obližnjeg buvljaka.
U poznatom generalnom štrajku željezničara u proljeće 1920. godine sudjelovali su i radnici željezničke stanice u Čakovcu. Tada su štrajkali gotovo svi željezničari u Jugoslaviji usprkos represivnim mjerama da se ovaj štrajk spriječi, jer je paralizirao normalno odvijanje prometa – dakle najosjetljivije mjesto života jedne zemlje. Odmah poslije završetka rata pričalo se o pokušajima željezničara da štrajkom izbore svoja prava, jer su im uvjeti rada bili gotovo neizdrživi, a nadnice niske. O najavi štrajka govori nam i jedan dokument vojne komande Međimurja, koji je ona 1. svibnja 1919. uputila građanskom povjereniku Čakovca dr. Ivanu Novaku, a u koje, među ostalim piše:
„Povodom glasova, da željezničko osoblje na izvjesnim mjestima priprema objavu štrajka i obustave rada na željeznicama, Gospodin Ministar vojni, rješenjem svojim, Obustavom br. 18967 od 19. tek. mjeseca stavio je do znanja, da su željeznički radnici i osoblje za ratno vrijeme i na vojiškom dijelu teritorije (granica, op. aut.) stavljeni pod vojnu komandu i da će za objavu štrajka biti stavljeni pod vojni sud, kao buntovnici. U vezi s tim naređenjem, Vrhovna komanda pod O. br. 36083 naređuje, da se za slučaj nepokornosti željezničkog osoblja i radnika prema njihovim starješinama, upotrijebi sila, da se saobraćaj obezbjedi. Toga dana šefovi željezničkih stanica su ovlašteni preko direkcije željeznica, da se pismenim predstavkama obraćaju za vojničku pomoć, a komandanti mjesta i najbližih posada, dužni su da u tim slučajevima traženu pomoć odmah ukazuju. Dostavlja se ovo radi saopštenja svim reonu posade, s ovim napomenama: 1. Kao vojnički dio smatra se cjelokupna teritorija ove divizijske oblasti, i prema tome, na njoj će se primjenjivati postupak po sudskom zakonu za ratno vrijeme prema svim krivcima, na koje se nadležnost vojnih zakona prostire. 2. Tamo gdje na željezničkim stanicama postoje vojni komandanti i odjeljenje vojske, dužnost je njihova da ukažu pomoć šefovima stanica…“ (Dokument nosi broj 1022/1919.)
Situacija je, dakle, bila vrlo napeta i za štrajkaše nepovoljna, jer bi u slučaju štrajka u pomoć za uspostavljanje prometa morala priteći vojska, a radnici koji bi sudjelovali u štrajku podlegli bi pod nadležnost vojnog suda. Usprkos takvim opasnostima i željezničari Čakovca pridružili su se koncem travnja 1920. godine opće-jugoslavenskom štrajku željezničkog osoblja. Masovnije sudjelovanje u ovom štrajku donekle je spriječila i činjenica što je Međimurje svojim željeznicama i željezničkim stanicama potpadalo pod zvaničnu upravu austrijskih Južnih željeznica čak sve do 23. kolovoza 1923. godine. (Franjo Marciuš: Opustjela stanica, Međimurje , Čakovec 15.04.1970.)
„Godine 1919. Osnovana je u Čakovcu sindikalna podružnica željezničara, koja je bila uključena u Opći radnički savez (ORS). Predsjednik podružnice je bio Rataj Jernej iz Laškog, a na željezničkoj stanici u Čakovcu radio je kao skladištar. Sindikalnu podružnicu su sačinjavali radnici i službenici željezničke stanice, ložione i sekcije za održavanje pruge, gdje je bilo zaposleno ukupno oko 150 radnika i službenika, od kojih su skoro svi bili članovi ove podružnice. Plaće radnika iznosile su prosječno oko 3 krune dnevno, što nikako nije bilo dovoljno za najskromniji život pogotovo onih željezničara s obiteljima. Naša sindikalna organizacija je bila vrlo aktivna u radu. Bili su održavani česti masovni sastanci svih članova podružnice i pojedinih grupa radnika. Masovni sastanci su se najčešće održavali u gostioni „Gabrec“, na kojima se raspravljalo o plaćama i statusu željezničara, jer je najveći broj željezničara imao status dnevničara,a ne stalnih radnika i službenika (zvaničnika). Stoga, kad je bila donešena odluka o generalnom štrajku svih željezničara u Jugoslaviji, naša podružnica i svi njegovi članovi pozdravili su tu odluku, spremni da se odazovu i da u njemu aktivno učestvuju. (…) Mi smo spremno dočekali štrajk tim lakše, što željeznička stanica u Čakovcu tada nije bila domicilna (ranžirna), već su strojovođe samo vršili manevrisanje teretnih vagona za istovar unutar stanice“. (Izjava Josipa Premuša i Ivana Jakšića, sudionika štrajka željezničara 1920.)
Iz istog izvora saznajemo da je štrajk željezničara na čakovečkoj stanici započeo „u 12 sati u noći između 17. i 18. travnja 1920. godine. Svi željeznički radnici su u taj sat napustili rad tamo gdje je koga zatekao, tako da su vlakovi stali izvan željezničkih stanica na otvorenim prugama. Promet je bio potpuno obustavljen“. Željeznički promet je u Čakovcu bio tada obustavljen punih 48 sati, da bi se svi željezničari vratili na posao tek trećeg dana od početka štrajka. Već 18. travnja na večer, na osnovi obavijesti šefa stanice Antuna Doresa, na stanicu je došao jedan vod vojske iz čakovečkog garnizona da bi očuvao red. „Pošto je vlada izdala naredbu o vojnoj mobilizaciji željezničara, to se veći broj željezničara skrivao i nije noćio kod kuća, kako ih vojska i policija ne bi pronašla“. (Muzej Međimurja Čakovec, broj 1237/3)
„U čakovcu nakon završetka generalnog štrajka nije bilo progona željezničara, niti je bilo tko otpušten s posla, jer je štrajkaše u dobroj mjeri zaštićivao šef stanice Dores Antun, koji je simpatizirao ovaj štrajk. (…) Nakon završenog štrajka bile su povišene plaće za 10 posto svim željezničarima“.
_________________________________________
*Franjo Marciuš navodi na osnovici sjećanja željezničarskih umirovljenika Petra Horvata i Petra Jageca iz Strahoninca, koji su bili sudionici štrajka, da je obustava rada nastupila zapravo u noći od 15. na 16. travnja 1920. „Točno u ponoć telefonski je obaviješten (Petar Horvat, op. aut.) s ostalim željezničarima da je započeo taj dugo očekivani štrajk.“
*Marciuš navodi da su „čakovečki željezničari radili do početka štrajka punih 24 sata, zatim se isto toliko odmarali i dalje nastavljali s takvim turnusom, a nakon štrajka im je radno vrijeme skraćeno na 16 sati, a nešto su im i povećane plaće“.
_________________________________________
*U travnju 1920. izbija štrajk željezničara, u kojem iz solidarnosti sudjeluju i drugi sindikati, tako da prijeti prerasti u generalni štrajk. Vlasti su razbile štrajk militarizacijom željeznica i uvođenjem prijekih sudova. O tome u biografiji Josipa Broza Tita piše Vladimir Dedijer: »Rukovodstvo SRPJ(k) nije znalo iskoristiti povoljan razvoj odnosa snaga iz 1919. godine. Buržuazija je počela konsolidirati svoje pozicije i prelaziti u protunapad. Dok su 1919. godine svi štrajkovi završavali uspjehom, godina 1920. započela je neuspjehom i prvim porazom. Wikipedia
_________________________________________
*Petnaesti travnja, prvi dan velikog štrajka željezničara, koji je počeo 15. travnja 1920. i trajao četrnaest dana, proslavljao se u FNRJ kao Dan željezničara Jugoslavije.
Siniša Lajnert, Hrvatski državni arhiv , Marulićev trg 21, Zagreb
|
