utorak, 29.05.2018.
Reklama za zenske higijenske uloske
na telki reklama za higijenske uloske, ispred telke moja starija kcerka i ja.
mlada arhitektica u bijelim, utegnutim hlacama sa nacrtima pod rukom trci po zelj. stanici.
digresija: neka se sada javi ma i jedna od mojih FB frendica, a kojoj crno nije bas omiljena boja, i koja u tim danima u mjesecu nosi bijele, zute, plave, zelene hlace (i ja bih preferirao haljine, soseve i sl.), i jos k tome da se gluteusi ocrtavaju kao na anatomskom atlasu!
oke, kuzim.
bez uvrede, zaboravit cemo gluteuse, no, kuzite mi point!
elem, kamera cilja cas njenu straznicu, cas, da prostite, medjunozje, onako sa strane.
stigne djevojcurak uhvatiti vlak, sva ozarena i bezbrizna, jer ocigledno zna da takva krilca nit Partizanska Eskadrila imala nije!
par trenutaka poslije eto je kako u bijelim i utegnutim hlacama gazi po X-tom katu nebodera u niskom rohbau-u, sve onako balansira oko sute i paleta gips-ploca (kamera oka ne skida sa njene staznjice! ja ne disem... vidim, sirota, niti sljema, niti zastitnih cipela...) i nadje se konacno sa s kime se vec trebala naci...
nakon hopsanja kroz pola grada u bijelim, utegnutim hlacama kamera obiljezava sretan zavrsetak avanture krupnim planom njenih gluteusa. mrljama niti traga! da je jos zeru skakutala okolo, meni bi mozak ostao bez kisika.
moje dijete (11 g. 1 mj.) otprilike zna o cemu se tu radi, no ostaje joj jedno pitanje i dalje otvoreno:
"a kak joj TO pomaze da uhvati vlak?"
tatino. 
