nedjelja, 06.07.2025.
Literarna zadaćba o zajedništvu
Naša učiteljica Dubravka Punogaća, koju mi ekipa, onako za sebe, zovemo Duca napuši se kuca, u petak nam je zadala zadaćbu i obvezu da preko ili tijekom krajotjedna napišemo sastavak o našem doživljaju koncerta dragog nam gospodina Marka Perkovića Tohmspona na Hipodromu. Budući da nama ekipi još nije završila nastava jer odrađujemo dane kada je Duca napuši se kuca bila u štrajku, sutra ujutro moramo joj predati svoj rad. Stoga je vrijeme da uvedem samostegu i primim se posla. Učiteljica je rekla da nam to neće biti teško jer sigurno je netko od naših roditelja, ako ne i oba, sinoć išao na koncert, a možda je vodio i nas djecu, a još je bolje ako je mama trudna a otac srčani bolesnik - jer tako nas Bog iskušava jesmo li pravi domoljubi ili smo samo jaki na riječima.
Uglavnom, danas ujutro u pet i minutu tata je pijan, tj. kao osoba u vidno alkoholiziranom stanju, udario u vrata naše kuće, toliko snažno da se cijela kuća zatresla. Tako je to barem majka interpretirala jer ja sam čvrsto spavao čistim i nevinim hrvatskim snom. Majka je ogrnula maramu i u panici otvorila, ugledavši tatu na pragu s upaljačem u ruci. Tata je pitao mamu je li promijenila bravu jer nikako ne uspijeva gurnuti ključ u nju. "Budalo pijana, taj upaljač koji držiš u ruci možeš jedino sebi u guzicu gurnuti i otključati vrata pakla! Ajde ulazi, svinjo naroljana, sramotiš me pred cijelim svijetom!"
Tata je četveronoške nekako ušao u hodnik i majka je za njim zatvorila vrata. "Gdje si dosad?! Jebo te Tohmspon da te jebo!" "Draaaaaga, nemoj se ljutiti na mene. Da si samo bila sa mnom, vidjela bi kakvo je to bilo doljobubnje, pardon, domoljublje i zajedništvo na djelu. Nama treba zajedništva, a ne da se stalno dijelimo." "Da, vidim kakvo je to zajedništvo - zajedništvo s bocom, tako da se ne odvajaš od nje. Idem spavat, ne želim te više gledat, gadiš mi se!"
Also sprach moj amater. Pardon, moja mater. Ja i tata smo ostali sami u kuhinji. Tata je sjeo na stolicu i s obje ruke obgrlio stol kako bi zadržao ravnotežu. "Sine, sjedi malo tu do mene, kud ideš, da ti tvoj tata nešto kaže." Zakolutao sam očima i sjeo na klupu pored njega. Jako je bazdio na pivo i cigarete. Moram priznati da se i meni malo gadio, no kako sam ja još dijete, moje mišljenje se ne uzima ozbiljno, a i tko sam ja da mu sudim. Tata je nastavio: "Sine moj, je l' ti mene voliš?" Opet sam zakolutao očima i preko volje rekao: "Volim." "Ma ne voliš ti mene, vidim ti na licu. Misliš kako je tvoj tata pijandura i niškoristi, jer te tako tvoja mater instruirala. A ona je svetica i žrtva." "Ne mislim." "Ajde, dobro onda. A je l' ti znaš, sine moj, što su to doljobubnje, pardon, domoljublje i zajedništvo?" "Znam. Domoljublje je posljednje utočište hulja. A zajedništvo je ono kad svi moraju misliti kao ja i vjerovati u ono u što ja vjerujem i boriti se protiv istog neprijatelja koji nikada ne spava. I tko nije sa mnom, taj je protiv mene i mojih." "Siiiiine, neeeee. Ma gdje si to čuo? Nije ti to valjda tvoja mater rekla?" "To sam pročitao na internetu." "Nije ti dobar taj tvoj internet, znaš. Tamo ćeš naći samo naopake stvari. Sad će ti tvoj tata reći što je doljobubnje, pardon, domoljublje. Jesi li čuo za kralja Tomislava?" "Jesam." "E vidiš, on ti je uveo doljobubnje, pardon, domoljublje još prije tisuću godina, kad se ni ti ni ja ni moj otac ni otac mojeg oca još nismo ni rodili. Shvaćaš?" "Tata, to ti je sve romantičarska mitologija devetnaestog stoljeća. Uopće nema dokaza da je Tomislav bio Hrvat ni da ga je itko okrunio za kralja ni da je imao veze s Crkvom." "Ma nemoj, a kako ti to sve znaš? Jesi li možda bio tamo pa govoriš iz prve ruke? Ili si to opet pročitao na internetu?" "Pročitao sam na internetu." "E vidiš, sine, nije bilo tako. Kralj Tomislav je poveo svoj narod u pobjedu i ujedinio ga, pružio mu sigurnost i zaštitu, i tako je hrvatski narod sve do danas opstao zahvaljujući svojem zajedništvu. Samo nas je zajedništvo spasilo. Da nije bilo zajedništva, ti danas ne bi spavao u svom lijepom krevetiću i jeo finu hranu koju ti tvoja mater skuha niti bi išao u školu i učio da jednog dana postaneš čovjek poput tvog oca..." Tu sam ja opet zakolutao očima. "...koji ima svoj dinar..." "Tata, danas je euro platežno sredstvo, nema više dinara." "Ma dobro, euro, ja to tako kažem jer sam ja odrastao dok su još bili dinari, u onoj zločinačkoj tvorevini Jugoslaviji, četničkoj i komunističkoj." "Tata, u SFRJ su četnici i ustaše bili zabranjeni, i ona je bila socijalistička, a ne komunistička. Ništa ne znaš." "Ajde, ajde, nemoj se svađati sa mnom, ti si još zelen a već misliš da si pobrao svu pamet svijeta. Ja ti kažem da je bila četnička i komunistička i tako je kako ja kažem." Tu sam ušutio. Nema smisla raspravljati se s pijanim čovjekom. Ustao sam da krenem u svoju sobu, ali tata je otvorio oči i uhvatio me za ruku. "Hej, hej, kuda ćeš, mladiću? Sjedi još malo sa svojim ocem. Nemamo često prilike ovako razgovarati o važnim stvarima. Reci ti meni što si pročitao na internetu o ustašama i NDH." "NDH je bila kvislinška tvorevina kojom su vladale Ustaše na čelu s Antom Pavelićem, kolaboracionistom fašističke Italije i nacističke Njemačke. Ustaše su imale rasne zakone te su na posebno krvav i brutalan način ubijale civile srpske, židovske, romske pa i hrvatske narodnosti, odvodile ih u koncentracijske logore i općenito uvodile strahovladu brutalnu čak i za pojmove Hitlerovog Trećeg Reicha. Među Ustašama po brutalnosti su se naročito isticali zapovjednik Crne legije, satnik Jure Francetić i njegov zamjenik, poručnik Rafael Boban. O njima postoji i pjesma, koju je pjevao Marko Perković Tohmspon." "I ti u sve to vjeruješ?" "Vjerujem." "E vidiš, sine moj, nije to sve bilo baš tako. Pobjednici pišu povijest. Tito je taj koji je činio zločine nad nama Hrvatima, a Ustaše su samo htjele svoju domovinu, da budu svoji na svome, ništa drugo. Među nama Hrvatima bilo je, nažalost, i izdajnika koji su prešli na Titovu stranu i borili se protiv svoje hrvatske braće. Bog im to nikada neće oprostiti, gorjet će u paklu vječno." "Tata, ti si zatucan, ne postoji pakao, a naročito ne vječni pakao. Kakav bi to morao biti Bog kad bi nekoga vječno držao u paklu?" "Ma dobro, šta ja znam, možda neće baš vječno, ali sigurno će odgovarati za svoje grijehe."
U tom je trenutku uletjela u kuhinju moja majka i ljutito se izgalamila na oca da je li on normalan, kako mu samo pada na pamet zatočiti dijete i držati mu imbecilnu političku nastavu u pet ujutro, te me uhvatila za ruku i odvukla van iz kuhinje. Bio sam joj zahvalan, iako me je malo previše potezala, skoro mi je iščupala ruku iz ramena. Ležeći u krevetu, slušao sam svojeg oca, koji zbilja nema sluha, kako pjeva Tohmsponove pjesme. Zavijao je:
"Ej, da mi je s tobom
kao prije dočekati zore,
pogledati dolje
sa Svilaje na Petrovo polje.
Moj dida i ja, prijatelja dva,
drugo vrijeme - ista sudbina.",
a onda sam čuo kako cvili u plaču:
"Oj, Zagoro, lijepa li si,
Slavonijo, zlatna ti si,
Herceg-Bosno, srce ponosno..."
I dalje više nije ništa pjevao, samo je plakao i plakao. Došlo mi ga je žao. Iskrao sam se iz kreveta, pazeći da majka ne čuje, i vratio mu se u kuhinju. Kad me je vidio, zaplakao je još jače, zagrlio me i plakao ponad moje glave, tako da su mi njegove suze kapale u kosu. Pomislio sam u jednom trenutku je li mi ovo baš trebalo, ali sam onda odlučio stisnuti zube i ostati uz njega koliko god treba. Na kraju sam mu ipak rekao: "Znaš, ja ti svejedno nemam dobro mišljenje o tom tvojem Tohmsponu, on ne utječe dobro na nas mlade, i to njegovo zajedništvo i domoljublje po meni nisu pravo zajedništvo, već lažno. Kao imitacija. A ti plačeš jer si malo previše popio, što ja razumijem, ali ipak." Tata me pogledao začuđenim očima (valjda se već počeo trijezniti) i onda se od srca, toplo nasmijao. "Pogledaj ti kako ja imam pametnog sina! Ta na koga si samo tako pametan?! Na mene nisi, sigurno." Tu smo se obojica nasmijali. "A bogami nisi ni na mater." I opet smo se nasmijali. "Da nisi na poštara?" Sad smo se obojica gromoglasno nasmijali. Tata je brzo stavio prst na usta i rekao: "Pssssst. Da nas mama ne čuje." I tako smo ostali šutjeti, obojica sa smiješkom na licu. "Ajde, idi sad spavati. Mama ima pravo. Uvijek radije slušaj mamu nego mene, to ti je moj savjet." Ovaj put smo se skroz tiho nasmijali. "Dođi da te poljubim. Tvoj tata te jako voli, ti to znaš, i oprosti mi ako sam nekad nerazuman i svakakav." "Opraštam, nou frks. Laku noć, tata." "Laku noć, sine." Iako je već odavno bilo svanulo, ali nema veze.
Moram paziti da još prije predavanja svoje literarne zadaćbe izbrišem one dijelove gdje piše Duca napuši se kuca. Uglavnom, da finaliziram, rezimiram i poantiram (za ove mi riječi ne gine petica!). Zajedništvo je zakurac ako se o njemu stalno treba govoriti i ako ono služi tome da se raja izmanipulira u razne svrhe, političke, vjerske, svjetonazorske, i ako ono podrazumijeva jednoumlje, isključivost, netoleranciju i zajedništvo u primitivizmu i zatucanosti. Jebeš takvo zajedništvo. Ono je tada još samo neka vrsta noćne more. Pravo zajedništvo je iznad svega prihvaćanje različitosti koje obogaćuju ljudski duh i društvo, ali također i moralna hrabrost da se iskaže netolerancija prema netoleranciji. Okej, malo sam guglao i kopipejstao, ali moj frend Jovica kaže da je važno znati kako surfati po internetu i što odabrati u tom moru informacija, a ja mislim da sam dobro odabrao i da sam na pravom putu. Još bih dodao da je za zrelo i kvalitetno zajedništvo, koje ne pritišće, koje svima ostavlja punu slobodu mišljenja i vjerovanja, potrebna zrelost ljudi koji bi činili takvo zajedništvo. A domoljublje? Već sam gore rekao što mislim o njemu, a to mislim zbog toga što se o domoljublju ne smije pričati, samo vucibatine stalno na usnama imaju domoljublje. Ono se treba podrazumijevati, a ne nametati. Jer kad brbljaš o domoljublju, to je kao da dijeliš lekciju o domoljublju, a dijeljenje lekcije o domoljublju je nepristojno i bezobrazno jer podrazumijeva da drugi nisu domoljubi pa ih ti domoljublju moraš poučiti. Učiteljice Dubravka, ne kažem da ste Vi vucibatina, pardon, vucibatinica, iako Vi stalno pričate o domoljublju. Hm, sad sam se zapetljao, mislim da ću ovaj dio morati izbaciti ako ne želim dobiti kulju. Moram paziti da ne naljutim učiteljicu. To se inače zove oportunizam, a ja ne želim biti oportunist. Hm hm. Kaj bum sad? Možda da cijelu stvar prebacim na višu instancu? Da, tako ću učiniti. Vucibatina je naš premijer Andrej Plenković. A svi ostali su tek boranija od vucibatine, sitna riba, drek getriba usred gliba. Draga mladeži, ako sljedećih dana na svoje kućne adrese dobijete prekršajnu prijavu zbog isticanja i/ili uzvikivanja ustaških simbola, obilježja i pokliča, samo je proslijedite svojemu premijeru, glavnom vucibatini, on će je platiti umjesto vas. Jer, kao što su nekada svi putevi namjernika vodili u Rim, tako danas svi putevi ustaštva vode u Banske dvore. Ako samo slijedite Andrejevu nit. Učiteljice Dubravka, Bog Vas blagoslovio.
Josip Horvat, 3b
