SARAJA AZRA

tih kasnih osamdesetih igrali smo se "strelica" nisam sigurna da se ta igra igdje drugdje i igrala evo pravila:
1. podijele se djeca u dvije grupe, naoružaju se kredama (može u boji ili one obične školske bijele) i
2. onda jedna ekipa na čelu sa "glavnim" koji crta kasnije plan ode se skriti (cca jedno pola sata traje skrivanje)
3. onda se taj glavni vrati i nacrta plan od tog mjesta pa do mjesta gdje su skriveni tako da mora crtati ceste i puteljke (npr. na zelenim površinama koji su već ugaženi) ali to crta tako da što više krivuda plan a što teže da je zapravo shvatiti gdje se oni zaista nalaze i još nešto :
4. grupa koja se skriva mora pri svakom mijenjanju smjera ucrtati na "vidno mjesto" strelicu promjene smjera,
e dragi moji ja sam Vam bila majstor za to "vidno mjesto za strelicu" uvijek bi je smjestila tako da je mi vidimo a oni ne vide...grupa koja traži imala je cca 45min za otkrivanje i kasnije satima se debatiralo o planu - je li dobro nacrtan, pa o vidljivosti strelica...znali smo čak svi skupno ići po planu i tražiti strelice i dokazivati jeli plan nacrtan o.k. i je su li strelice vidljive..znalo je tu biti i svađe i tuča onih umjerene jačine....zapravo nas tridesetak iz okolnih zgrada bili smo prava "ekipa" godišta +- do 6 godina i lijepo smo se igrali .....i odna dođe rat i planove zamijeniše dalekozori a krede bojevo oružje i završi naša igra, a mi mladi - skoro djeca nespremni na novonastalu situaciju mahom iselismo i sada živimo rasuti po svijetu pa kako komu i kako gdje a tako Vam je zapravo uvijek u životu dragi moji