SARAJA AZRA

tiha sam ovih dana....
radi Vukovara i radi svojih sjećanja......
već dugo ne gledam ratne filmove....od kada sam živjela rat....ne pričam često o tome......
ali nenadano pred oči mi se vraćaju slike opustjelog grada.....
i lica ljudi zatočenih kao u stupici.......
ne očekujem veselo Novogodišnje blagdane jer me zvukovi petarda bole
i podsjećaju na zavijanje rata i na sve one moje mrtve koje sam poznavala.......
i znam da ovaj post možda nisam ni trebala ispisati ali ovo je moj blog i upravo zato pišem da mi se olakša duša od tih sjećanja......
...dugo sam se osjećala odbačenom i osamljenom dugo .....dugo sam se bojala da radi tog osjećaja otupljenosti nikada neću ni biti sposobna zasnovati obitelj...dugo sam sasvim bila izgubila vjeru u ljude i onda sjećam se ko danas jednoga jutra sada već davne 1999 iznova sam ugledala sunce i osjetila miris zore i susrevši svoga sadašnjeg muža iznova počela živjeti s povjerenjem u ljude i dugo je trebalo dragi moji...dugih deset godina da se pomalo vratim u normalu...ali i dan danas nisam baš ona ista od prije i možda sam i bolja i gora ali ista više nisam dragi moji.....