rabljeni sin

Kako sam opisao u prethodnim postovima svoje doživljaje od Božića na ovamo, pričao sam o tome sa nekim svojim prijateljima-poznanicima i pazite sad njihove odgovore.
-Da tebi je to maćeha napravila a meni rođena majka.
-Od drugog prijatelja je majka istu stvar napravila ali kako smo se malo "izgubili" i nismo se previše družili to mi nije stigao ispričati.
-Teta mi priča kako je njezina prijateljica isto ostala bez svega na isti način. I bilo je još toga.
Iz tih razgovora sam zaključio da su roditelji nemogući. Odnosno da su sve priče već ispričane. Poveznica svih priča je dijete koje je odlutalo i roditelji ga žele vratiti. Priča o izgubljenom sinu, da krenemo još ranije o Abelu i Kajinu. Uvijek onaj koji manje drži do nekih vrijednosti dobije nešto nezasluženo. A u biti i što očekivati od čovjeka koji je začet incestuoznom vezom između prapredaka. Od kud Kajinu žena? Kajin je bratoubojica. Pa zar stvarno želimo vjerovati da smo potomci takvog čovjeka? Ja ne verujem i ne želim to vjerovati. Makar sam tek sad, sa svojih 45, dokraja sazrio i odrastao. I mislim da u lijepom svijetu za sada prevladavaju ljudi koji žive nagonski. Ljudi koji nisu sposobni kontrolirati svoje nagone, već za sve imaju uzrečicu "Pa ljudi smo". Mislim da nisu. Najlakše je napraviti pizdariju i onda tražiti oprost od nekog imaginarnog bića. Ajmo ne raditi gluposti i budimo dobri jedni drugima. Imajmo kontrolu nad svojim nagonima. E onda ćemo moći reći "Pa ljudi smo"