they say jump, you say how high?

mozes biti povrsan, ne razmisljati ni o cemu, baviti se vanjskim stvarima, koje prividno krpaju tvoju fasadu. a kada jednom padnes, kada jednom padnes, i to posteno, svi krnji temelji izaci ce na vidjelo i svi ce te gledati, upirati prstom u tebe. mozes biti samozatajan. pisati blogove, plakati, biti sretan bez ikakvog razloga, smijati se samom sebi, pricati sa sobom u ogledalu. gledati u noc, slusati tisinu svim svojim osjetilima, neuspjesno pokusavati preliti svoju misao u rijeci. neuspjesno se truditi oko svega. stvoriti krivu sliku o sebi.

vec godinama se trudim. godinama se nadam da ce u buducnosti biti bolje. nikada ne bude. uvijek je isto, sve je uvijek isto, samo se u mojoj glavi vrte drugi filmovi. voljela bih nauciti zivjeti trenutak. zivjeti trenutak, oh kako bi voljela to nauciti, samo biti i ne misliti o proslosti, ne veseliti se buducnosti. samo zivjeti i biti sretan sto si zapravo ziv i sto postojis. vrijeme bi tada sporije prolazilo. nebi se okretali za proslim mjesecima i zalili za njima. zasto ubijati vrijeme? zasto veseliti se nadolazecemu, azaliti za prethodnim? za 50-60 godina, na kraju svoga zivota, zalit cemo za svim nedjeljama, za svim skolskim satima na kojima smo uporno UBIJALI VRIJEME i brojili minute do kraja. bit ce nam zao za svaku prolivenu suzu, za svaki osmijeh koji nikada nismo uspjeli uzvratiti.

vec dugo se pokusavam naci. opisati stanje u kojem sam, shvatiti sto zapravo zelim a sto ne zelim.

tad shvatim da se ne poznajem. da je zapravo ta recenica jedino istinito sto mogu napisati u cijelom ovom tekstu.

ako ni sama sebe ne poznajem, kako me onda tek drugi poznaju?

previse stvari shvatim u malo vremena. znas ono, prolete mi kroz glavu, i to vrlo rijetko.nisam posebna, zapravo sam sasvim obicna, ali ne postoje ljudi kao ja. ne postoji covjek kojem mogu sve reci i biti uvjerena da me shvaca. koji razmislja isto kao i ja. izgleda da su svi drugaciji od mene, posebni. ljudi za kojima tezim su prestari. vjerojatno sam rodjena u krivo vrijeme.

postoje mjesta koje obozavam. na kojima sam toliko puno puta bila, cijom sam povrsinom bezbroj puta hodala. na kojima je cijelo moje postojanje, sva moja bit i sva moja sjecanja. postoje i ona na kojima nisam puno puta bila, ali su urezana duboko negdje. ona mjesta, koje vidim kada zaklopim oci i pozelim da je sve u redu. ondje gdje se i samu sebe vidim.

ljudi uopce nisu bitni. bitno je zracenje, atmosfera, osjecaji medju ljudima. ako si sami pokusamo medjusobno uci u glave, sve ce biti puno lakse. probajmo razmisljati kroz oci naseg prijatelja. to je najteze, zar ne?

zivjeti dobar zivot znaci znati se presaltavati iz filma u film, konstantno.

zvijezde se vise ne vide, snovi su daleko, zelja se pretvorila u klišej, zima je hladnija no inace. ti si hladniji no inace, ti zapravo vise ne postojis, ti si odvojeni svijet od mojega. polagano shvacam da te nema. da te vise nikada nece biti. vjerojatno te nikada i nije bilo. to me i zabrinjava. zelim te isto onako kako sam te zeljela kada sam te prvi put vidjela.