they say jump, you say how high?

Svaki dan je tako bolesno predvidljiv. Svane sunce, padne mrak. Mozes doznati i kakvo ce vrijeme biti. Ljudi su isti. Trude se izgledati dobro i biti dobro obuceni. Ne shvacaju da u samo vizualna pojava koja nestaje i koju rijetko tko primjeti. Vesele se glupim stvarima. Smišljaju geste kako bi djelovali pametnije i bolje. Tako su predvidljivi. Boje se. Boje se smrti, boje se zivota. Boje se besmislenosti zivota, koju dosad nisu uocili. Rijetki su oni koji iskreno vole, a oni koju to uobicavaju, vole jer se tako osjecaju sigurnijima. Vesele se, kasnije se rastuze. Gledaju izloge ducana, ne zapažajuci nebo. Povodljivi su, a iz ociju im tocno mozes citati misli. I da, jako su predvidljivi.

Toliko razmisljanja, toliko nepotrebnih i besmislenih pitanja.

Ne znam jesam li vise sposobna voljeti. Ne vidim sto bi trebalo popuniti tu enormnu prazninu u meni. Da, osjecam se prazno, jer prazni su oni ljudi koji me okruzuju. Zacaran je to krug, krug bez izlazka.

(a meni vise nema spasa)







Jer na kraju, čovjek je ionako samo biće na dvije noge bez perja.