Tell me baby, what's your story??

petak, 27.07.2007.

Anorexia - sposobnost izuzetne samokontrole i/ili psihički poremećaj sa tjelesnim posljedicama

Rekla bih - oboje.
Potreba za hranom je najprirodnija potreba. Svi moraju jesti. U potpunosti suzbiti tu potrebu je zbilja bolesno. Ako baš želimo smršaviti, postoje 100 puta bolji načini od izlgadnjivanja, povraćanja ili pljuvanja hrane. Postoje razne dijete koje nam pružaju uravnoteženu prehranu. No, skrenuh s teme. Današnje društvo je postalo ekstremno što se tiče prehrane. Svi odlaze na tzv "divlje" dijete (čitaj: izgladnjuju se) ne razmišljajući o posljedicama tih u potpunosti nezdravih dijeta.
Anorexia je stalna borba. Tijelo traži hranu, a mi je odbijamo unositi. Suzbijanje prirodnih potreba zahtijeva jaku samokontrolu. Neki se čak izgladjnuju samo da dokažu koliko su u stanju kontrolirati sami sebe. Misle da se nemogu dokazati na drugi način pa zato pribjegavaju extremima. Ili jednostavno neznaju kako drugačije privući pažnju.

Bulimija je za one koji se nemogu odreći hrane. Možda previše filozofiram u ovom postu, ali jednostavno u zadnje vrijeme sam si opet nabila neke komplekse za koje znam da nemam (još kad bih samo sebe uspjela u to uvjerit - bilo bi savršeno). Počela sam... hm, zapravo nisam ništa počela, već sam prestala. Jesti. Jednostavno uvjeravala sam samu sebe da mi ne treba hrana. Sve što sam krenula jest, učinilo mi se previše. Prošli puta, mučila sam samu sebe 2 tjedna odbijajući hranu. Nakon početnog mučenja, sve je išlo glatko. Nisam više imala potrebu za hranom, a kile su se samo topile. Nakon 4 tjedna sam izgledala kao kostur. Doslovno. Sva odjeća mi je bila prevelika. No, ja sam smatrala da izgledam savršeno. Bila sam mršavija od svih. Na sreću, uspjela sam se na vrijeme izvuć iz toga.

Sve što vam imam za reć (a ne samo vama, već i samoj sebi, jer mi je postalo previše očito da ja sebe nemogu natjerat da normalno jedem) je - Nemojte se izgladnjivat. Koliko god se to lakše i brže činilo od onih normalnih dijeta. I ako mislite da nakon toga nema posljedica, potpuno ste u krivu. Dok nisam jela, moja alergija je uzela maha i koža me stalno peckala i jedva sam se suzdržavala da se ne izgrebem do krvi svake sekunde. Zamrzila sam 70% hrane koju sam prije uredno jela. Mjesečnicu tada nisam imala 5 mjeseci, a još uvijek mi nije normalizirana. Izgladnjivanjem sam potpuno izgubila imunitet i bila sam gotovo stalno bolesna, a tako izgubljen imunitet se teško vraća. Unatoč tome što pijem vitamine i sl. Od tada, alergija mi nepodnošljiva. I postala sam alergična na još par stvari.

So people, ako vam je toliko stalo da imate liniju iz snova, vježbajte, pazite da ne jedete previše i to je to. Izgladnjivanje nije rješenje. A mislim da danas nema normalnih ljudi koji bi željeli izgledati kao one manekenke na modnim pistama.

To je sve za ovaj post.
Nadam se da vas nisam zagnjavila.

Dedicated to: mojim roditeljima koji još uvijek imaju živaca tjerajući me da jedem. Ne znam što bih bez njih.

Pusa svima!

| KoMeNtIsHi (21) | BeZvEzNo TrOšEnJe PaPiRa | # |

srijeda, 18.07.2007.

Say it right or don't say it at all

Današnje društvo je jednostavno postalo prepovršno. Svi govore ono što misle i prije nego što to izgovore ne pormisle dali bi to što se spremaju reći moglo nekoga povrijediti. Neki smatraju da imaju pravo povrijediti ljude samo zato što govore istinu. I uporno im tu istinu i okrutnu stvarnost nabijaju na nos. To je uredu ako govorite odraslima, ali nije uredu ako govorite tinejdžerima od 16 godina kojima komlpekse nabija svaki komentar o njihovom izgledu.
Često se događa da žene koje rade u dućanima nemaju baš dlake na jeziku. Jednom me tako žena u Orsayu osramotila pred cijelim dućanom. Kupovala sam hlače i sve su mi bile prevelike straga. To sam nezadovoljno rekla svojoj mami, a u blizini je bila prodavaćica koja se osjetila pozvanom da to na sav glas prokomentira. Bila sam tada 7. razred.
"A dijete, šta ću ti ja kad nemaš guzicu! Nisu ti hlače krive za to. Ti bi još trebala kupovat na dječjem odjelu!" Tada me moja mama bijesno izvukla iz dućana. Nikad više nisam ušla u taj Orsay.
No, takve prodavaćice su rijetke. Hvala, da ne velim čemu. Ali zato ima pun k*rac onih koje te gledaju onim pogledom. Znate na kaj mislim.

Puno gore su živčane žene koje su ljubomorne na sve oko sebe kad shoppingiraju.
Prekjučer sam išla u shopping. Kupila sam već dugo željene traperice. U dućanu u kojem sam ih kupila drže normalne brojeve, fali ima malo više manjih brojeva, no bolje to nego da je sve ogromno. Dok sam isprobavala hlače u kabini, jedna starija žena (koja je usput bila prekomjerne težine) se izderavala na prodavaćicu. Razgovor je otprilike tekao ovako:
Gospođa - Kakav je to butik u kojem nema odjeće za nas, malo jače građene žene? (ne želim nikog vrijeđati, ali smatram da žena nije iskoristila pravu frazu da opiše svoj izgled - najveći broj u dućanu je 46)
Prodavaćica - Gospođo, već sam vam rekla da nam je najveći broj 46, ako vam to ne odgovara ja vam nemogu pomoći.
Gospođa - Nevjerojatno! Kakav bezobrazluk! U današnje vrijeme više nikog nije briga za starije žene, svi se samo brinu za one anoreksične balavice!
U tom trenutku sam izašla iz kabina i upitala prodavaćicu dali kojim slučajem imaju manji broj jer sam se bojala da su mi te koje sam trenutno imala u ruci malo prevelike. Prodavaćica me upitala koji trenutno imam broj. Odgovorih joj 36 i da bih trebala 34, ako ima. Prije nego što mi je prodavaćica išta uspjela reći, dotična gospođa nas je obje počastila veoma lijepim riječima, usput me nazivajući gupavom anoreksičarkom i govoreći mi da ubuduće nešto pojedem prije nego što odem u shopping ( a ja njoj preporučam da preskoči obrok - ili par njih, prije nego što ode terorizirat žene koje rade u buticima). Bila je toliko crvena da sam imala osjećaj da će joj svaki čas para početi izlaziti kroz uši i zatim je izletjela iz dućana ljuta ko ris. Žene koje su bile u dućanu su se samo blijedo gledale.
Prodavaćica mi je mirno rekla da ne drže broj 34. Otišla sam na blagajnu, platila i krenula doma.
Bila sam lagano u šoku.
Ljudi bi stvarno trebali razmislit o onome što bi htjeli reć prije nego što to kažu.

In the day, in the night
Say it right, say it all
You either got it
Or you don't
You either stand or you fall
When your will is broken
When it slips from your hand
When there's no time for joking
There's a hole in the plan

Dedicated to: Eva, the best friend in the whole world

P.S. idemo danas u one dućane i izvrijeđat ćemo prodavaćice!

Pa-pa svima! Do sljedećeg posta...

| KoMeNtIsHi (10) | BeZvEzNo TrOšEnJe PaPiRa | # |

nedjelja, 01.07.2007.

Time to say goodbye (at least for a few weeks)

Iako je škola odavno završila, meni se fkt nije dalo pisat ništa vezano uz to kako sam provela prvu godinu u Lucijanki. Zato ću to sad napisat.

Na prvi dan škole bilo me katastrofalno trta. Strah od nepoznatog ili štogod da to je bilo. Prva cura iz razreda koju sam upoznala je bila Milioćka mlađa. Sjećam se da je živčanila zato što je u razredu sa curom koja se zove potpuno isto kao ona.
Prvih par tjedana je bilo malo ukočeno, nismo se još bili dovoljno upoznali, ali nakon izleta u Italiji sve je bilo i ostalo super. Možda ne svima, ali meni je.

Izlasci u kino, Baredo, Stross, Palfijevu kuću ( rofl ), Cyber ( zujo ) i tu i tamo u Selo. Bilo je ludo. Previjanje od smijeha na svakom koraku zbog Milkinih izjava, a i naravno, malo(puno) brukanja.
Sve u svemu, prva godina u Lucijanki je prošla super.

Mojih top 10 u Lucijanki i bližoj okolici:
1. Ekipa - ljudi, nezamijenjivi ste
2. Pozornica - savršena za spavanje između satova, ili barem izležavanje
3. Učionica 201 - Perkyjevi satovi su uvijek zanimljivi. Međutim, fizika ne spada na popis zanimljivosti
4. Stol za stolni tenis na igralištu - savršeno za tračanje pod tzk-om
5. Općenito exterijer - sve one klupice, zidići i onaj ogromni park
6. Gracija - vruća čokolada, uvijek zanimljivo društvo (pogotovo kad su bili nacionalni)
7. Kantina - sendviči sa puno povrća i sira, bez salame (koju mrzim)
8. Devetka - što bi mi radili pod velikim odmorom da nema Devetke?
9. Automat - čokolada sa mlijekom, extra ili jednostavno, obična čokolada
10. Pušiona - zadnjih tjedana sam često išla tamo. Nije uvijek zanimljivo, osim kad markamo, ali ni tada nije nešto.

To bi bilo sve od mene. Za par sati idem na more, a nisam si još ni odabrala torbu u koju ću spremiti stvari. Trebala bih se ić pakirat, ali imam još vremena.
Enivej, vidimo se za 2 tjedna!

Dedicated to: someone who made me woke up in 8 am and asked me to come on msn

P.S. I didn't mind waking up...