www.datingvr.ru - besplatni Hrvatski oglasnik

---

Click here: Bjelovarac veze i poznanstva

---

Vožnja od Broda do Sarajeva na pruzi, du- goj 269 km, trajala je onda punih 18 sati, a kako je gotovo jednako dugo trajao put od Zagreba preko Osijeka u Brod, nije čudo, da sam u hotel »Evropu« stigao sav slomljen i umoran, te zaspao kao top. Novina je i uvođenje dviju potpuno novih tema Podravsko nakladništvo i Podravske kronike, koje se bave praće- njem izdavaštva u srednjoj Podravini. Oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču pao mi je kamen sa srca jer znam da nisam bio sudionik zločinačkog poduhvata već sam časno osloba- đao svoju zemlju. Mladost općine Kapela pokazuje da narodni običaji ne padaju u zaborav već da se nastavljaju prenositi s koljena na koljeno.

Ni sudac mi se nije dopal! Upoznat ću vas ovdje sa puno mojih crnih prekrasnih prijatelja od kojih su neki, kao ja, stigli iz naše daleke domovine Rusije. Zapažen uspjeh postignut je 1985.

www.datingvr.ru - besplatni Hrvatski oglasnik - Neznamo zašto, a isto nam je jako žao kada odlaze jer se sjetimo kako su sve naše sestre i sva naša braća otišli sa nekim nakon što su duuugo razgovarali sa našim dvonošcima. Mojoj sam čak dozvolila da malenu pomazi i stavi je na minutu u krilo.

TRUHELKA USPOMENE JEDNOG PIONIRA ZAGREB IZDANJE HRVATSKOG IZDAVALAČKOG BIBLIOGRAFSKOG ZAVODA 19 4 2 OSIJEK 1865. Potkraj zime, o kojoj se govorilo, da je ljuće ne pamte ni oni poslovični »najstariji ljudi«, koja je cijelu donju Po- dravinu zaodjela gustim snježnim plaštem, a debelom korom leda pokrila Dravu, preko koje bi saonice i kola vozila iz Slavonije u Baranju, da prištede put preko klimavoga dr- venog dravskog mosta, na samu Svijećnicu godine 1865. Bilo je to prvo muško dijete, koje je zašlo pod njegov skromni krov i nije čudo, da su orgulje pod njegovim prstima zabrujale preludije pune veselih motiva i da je organist ubrzavajući njihov tempo jedva dočekao, da se misa svrši, pa da poleti kući i vidi svog sina prvijenca. Taj sin bio je pisac ovih listova, a žene, koje su se kao Parke našle oko rodilje, čestitaše ocu i prorekoše, da će di- jete biti sretno i napredno, jer se rodilo na samu Svijećnicu. Istog dana poniješe me u crkvu na krštenje, gdje mi je kumovao Đuro Šimoković, slavonska korenika, učitelj i kolega mog oca i tu mi nadješe ime Ćiril, jer se u ono doba i Slavoni- jom počeo širiti kult slavenskih apostola u slavu hiljadugo- dišnjice njihova rada. I tako sam tim aktom dobio i crkvenu legitimaciju, da danas-sutra uđem u građanski život Hrvat- ske. Prve godine moga djetinskog života kretale su se u uskom krugu napola malograđanskog, napola još čisto seo- skog donjogradskog života, kojemu je glavno središte bila Labudova ulica — nastavak današnje Cvjetkove ili Flori- janove ulice, a granica mu put, koji od velikog drvenog kri- ža u dnu ulice uporedo s Dravom vodi do »broda« iznad stare kožarnice. Glavni objekti u tom krugu bili su stara sitničarija na uglu Labudove ulice s nekoliko staklenka pu- nih bonbona, na drugom uglu krznar ili ćurčija, pa nedaleko od njega pučka škola i spram nje župni dvor i crkva. Malo dalje — tamo iza škole bila je ledina s nekoliko kamenih nišana, kao jedinih ostanaka starog turskog groblja, preko kojih su djeca, igrajući se, preskakivala. S onu stranu ceste, koja je vodila do obale Drave, tik kožarnice, bila je »racka« crkva, kamo mi, kao šokačka djeca, nismo prilazili, te smo se držali odvojeno kao i od racke djece, a ako bi se s njima pomiješali, razgovarali smo više šakom nego li jezikom. U Osijek je naime stigao glavom ban barun Rauch te je među ostalim pohodio i školu mog oca, i kada su djeca na ispitivanju bez najmanjeg straha davala odrešite odgovore, nije to Rauchu, koji je školu uopće smatrao rasadištem ponizne servilnosti, bilo pravo, te je mom ocu prigovorio radi toga slobodnjačkog uzgoja, ali je dobio odgo- vor, da je škola tu, da odgaja slobodne ljude, a ne robove! Svakomu, komu je poznata slika bana Raucha iz onog doba apsolutizma, jasna je sudbina, koja je morala mog oca i nas djecu snaći: otpušten je iz državne službe i bačen na ulicu. Ali gradski oci na čelu gradske uprave i na magistratu dokazaše, da i pod apsolutističkom čizmom ima ljudi uspra- vne kičme, i oni ponudiše ocu mjesto ravnatelja gradske škole u Tvrđavi. I tako se preselismo iz Donjega grada u Tvrđavu u posve novu i različnu okolinu, jer je Tvrđava u ono vrijeme bila svijet za se, čisto vojnički i njemački grad, pun časničkih i obrtničkih obitelji, većinom Nijemaca, pa je i škola bila njemačka. Stanovali smo u istoj zgradi, gdje je bila i škola i tako sam ja, koji sam u to doba navršavao četvrtu godinu, bio okružen njemačkom djecom, od koje je tek poneko znalo par riječi hrvatski. Ali, kako djeca nauče jezik svoje okoline kud i kamo brže od odraslih, naučio sam i ja brzo njemački, s tim brže, što mi je majka bila podrije- tlom Njemica iz južne Ugarske, a pređi su joj se tamo na- selili u doba Marije Terezije. Pa ako život u Tvrđavi i nije bio onako idiličan kao u Donjem gradu, bilo je tu mnogo, što je privlačilo djetinju maštu. Prije svega oni cigleni, izvana kamenim kordonom zarubljeni bedemovi, tabije i redute, koje opasaše Tvrđavu, pričinjali su mi se, usred nepregledne panonske nizine, kao neka visoka brda. U tom ciglenom okviru vezala su četiri prolaza grad s okolnim svijetom: novogradska kapija na ju- žnoj strani, donjogradska na istočnoj, gornjogradska na za- padnoj i na sjevernoj t. »vodena vrata« Wassertor , kroz koja se dolazilo do obale Drave i odakle se, s onu stra- nu rijeke, vidjela mala tvrđavica, t. »Kronenwerk«, koja je u ono doba služila kao spremište za barut i municiju. Sve su to opasavali široki i duboki jarci, u sredini s kanalom, punim vode, gdje je u ljetno doba bilo leglo milijuna koma- raca i malarije, koja je Tvrđavom često harala, i koju sam i ja morao preboljeti, sjedeći na sunčanoj žegi i cvokoćući od unutarnje zime, kad bi mi temperatura dosizala 39°. Iza jarka i vanjskog nižeg bedema sterale su se široke, travom obrasle g 1 a s i j e sa šetalištima, a do njih se iz Tvrđave dolazilo drvenim mostovima, prebačenim od tvrđavnih vra- ta preko jaraka; dio mosta do same kapije bio je tako ude- šen, da se teškim željeznim lancima mogao podizati i za- tvoriti gradska vrata. U svako je predgrađe vodila cesta s odijeljenim nogostupom, zarubljena s obje strane nizovima visokih jablanova. Ti su jablani bili u ono doba u Slavoniji simbol civilizacije i blagostanja. Oni su u gustom nizu pra- tili sve ceste, opasavali vlasteoske dvorove i obilježavali svojim zagasitim zelenilom granice pojedinih imanja i sasta- vnih im dijelova, a za nas djecu utjelovljavali, uz crkvene zvonike, pojam najveće visine. I sama se je Tvrđava pričinjala nama djeci kao nešto veliko i prostrano. Glavni trg s visokim stupom Sv. Troj- stva, na komu kronostih u zbroju svojom veličinom istaknu- tih pismena, koja u latinskom imaju brojčano značenje, ka- zuje, da je taj spomenik podigao general Petraš, poznat sa svoga vojnog pohoda na Zvornik 1717. Do njega je mra- morna česma, u koju se čuncima dovodila voda pumpom iz bunara kod vodenih vrata; u dnu je zapremajući cijelu širi- nu sjeverne strane, barokna »generalkasarna«, lijevo do nje zgrada tvrđavne straže, nekadašnja turska džamija, a na ostalim stranama zgrade osječkih bogataša, trgovaca i pri- vatnika s velikom zgradom magistrata, koja se nad ostalima isticala strmim ciglenim krovom i nad ulaznim vratima pro- stranim balkonom. Sve to je nama djeci izgledalo veliko, prostrano, monumentalno, a kada sam četrdeset godina po- 8 slije dolazio u Osijek, snebivao sam se, kako je to u istinu sve maleno i neugledno, te sam se i ovaj put osvjedočio, da je pojam veličine u istinu nešto relativno. Rano zorom budile su budilice vojničkih trubljača i voj- nike i civile iza sna, i onda bi iz kazemata izlazile povorke robijaša, zvekečuči pri svakom koraku lancima oko nogu, te bi pomeli cestu i uličice, a kad bi se posve razdanilo, glavno bi obilježje tvrđavnom životu davalo vojništvo, porazmje- šteno u starim vojarnama ispod bedemova. Časnici u sliko- vitim odorama, vojnici svih struka, za čestih parada vojnička glazba, gdje je za nas djecu najvažniji instrumenat bio veliki bubanj na malim kolicima, u koja je bio upregnut još manji konjić, unosili su u onaj inače jednolični život malo živahno- sti; građanstvo je imalo tu posve podređenu ulogu. Bilo je to time olakšano, što je u generalkasarni bila smještena škola, na- mijenjena prvoj vojničkoj obuci, t. Militarvorbe- reitungsschule«, gdje su se dječaci, svršivši osnovnu školu, odgajali vojnički i nakon svršene obuke imali prijeći u ka- detsku školu u Kamenici ili u Karlovcu. Mene taj djetinji militarizam nije zarazio, jer sam bio premalen, te sam volio sjedjeti kod kuće i na otvorena vrata ili prozor prisluškivati i motriti, što se u školi govori i radi. Posljedica toga je bila, da me je jednog dana zatekao otac, kako na glas čitam kazališnu cedulju neke njemačke dru- žine, koja je gostovala u primitivnom kazalištu, uređenom u generalkasarni. Otac se začudio, odkuda mi to znanje, te mi naloži, da ponovno pročitam, a onda reče: »Sinko, kad tako dobro znaš čitati, a ti ajde u školu! « I on me, makar sam je- dva navršio četvrtu godinu, upiše kao đaka gradske njema- čke škole u Osijeku te mi odredi moje mjesto u klupi. Tako rano školovanje bilo je u ono doba moguće, jer u Hrvatskoj još nije bilo zakonom ustanovljeno, da se djeca primaju u školu tek nakon navršene sedme godine. Svršivši četiri razreda njemačke »Katoličke pučke uči- one« trebalo je, za prelaz u gimnaziju položiti posebni ispit u hrvatskoj državnoj školi u Donjem gradu, da se dokaže, jesmo li potpuno vješti hrvatskom jeziku i predmetima, pro- pisanim za hrvatske pučke škole. I taj je ispit sretno prošao i početkom listopada nadoh se kao gimnazijalac osječke gim- nazije, koja je donedavna bila u franjevačkim rukama, a sada je prešla u državnu upravu. Prva i drugi razred bili su onda još smješteni u franjevačkom samostanu do župnog dvora i prema crkvi, a među profesorima zatekli smo i dva franjev- ca, koji su nas podučavali po staroj skolastičkoj metodi, oso- bito u latinskom, jer su gramatička pravila latinskog jezika, napose iznimke, sažeti u latinske heksametre, a jezik se na- učavao praktički tako, da smo nakon prve godine na obična latinska pitanja znah već odgovarati latinski. U samostanu je bio i neki dobričina starac, pater Stanko, veliki prijatelj djece, u koga su uvijek bili puni džepovi slatkiša za mališa- ne, a za nas đake puni latinskih dosjetaka i doskočica, ko- jima je nadopunjavao naše manjkavo jezično znanje. Taj prvi razred bio je po pedagoškoj metodi još zadnji ostatak sredo- vječne skolastike, ali smo naišli i na starinsko uzgojno sred- stvo — na batine. Još danas se sjećam onog dramatičkog straha i samilosti, što obuzeše nas novajlije, kad smo se u arkadama malog dvorišta gimnazijske zgrade sakupili, da 10 prisustvujemo takvoj egzekuciji. Usred dvorišta bila je po- stavljena klupa, do nje je stajao pedel s osuđenikom, a na- okolo su se stisli kao promatrači svi đaci gimnazije. Pošto je delinkventov razrednik pročitao i obrazložio osudu pro- fesorskog zbora, predao je osuđenika pedelu, ovaj ga povalio na klupu te mu ljeskovačom odvalio određeni broj vrućih batina. To je meni bio prvi i zadnji put u životu, da sam pri- sustvovao batinanju đaka, jer je ta kazna malo zatim doki- nuta novim školskim zakonom kao barbarski preostatak iz srednjega vijeka. Kao prvoškolac doživio sam i jednu ri- jetku prirodnu pojavu, jedan od onih nenadanih tornada, koji se u ravnoj Slavoniji ponavljaju samo u velikim vremen- skim razmacima. Jednoga vrućeg dana u srpnju sjedjeli smo u školi, kad li se do onda vedro nebo iznenada zamrači, a zrakom prohuja užasna huka i tutnjava vihora, kakva ne pamtim u životu. Prestravljeni gledali smo kroz prozor, kako je crijep sa crkvenog krova zrakom zalepršao kao pahuljice i silnom lomljavom popadao na zemlju. Prestrašeni skočismo, da bježimo, ali jedva prođosmo uskim hodnikom samostana do dvorišnih vrata, huka i lomljava se počela stišavati, za par časaka nasta tišina, a onda se obori silan pljusak. Taj toranj zamijeniše poslije niskim piramidnim krovićem od lima, koji se još i danas nalazi na zvoniku. U osječkoj gimnaziji svršavao sam kao »odlikaš« prva četiri razreda, a uz obligatne predmete učio sam talijanski i bavio se mnogo crtanjem. Kao četvrtoškolac proživio sam najcrnje i najteže časove svoga života. Na Antunovo, na 11 svoj imendan poginuo nam je otac — utopio se nesretnim slučajem u Dravi. Otac se u kasno doba noći digao, da pođe kući, a kako je bila mrka noć, a put rubom dravske obale prokisao i sklizak, valjda je posrnuo i pao u vodu, iz koje ga nakon dugog tra- ženja izvadiše treći dan. I tako je mutna Drava, koja je pro- ždrla već toliko ljudskih života, otela zaslužna čovjeka i na- šeg hranitelja. Kako je otac, kao učitelj, književnik i izvan- redno glazben čovjek bio u osječkom društvu vrlo voljen, prirediše mu sprovod, kako ga Osječani rijetko pamte; ali ona duga povorka građana i školske djece, koja se protegla od gradske kapije do groblja i žalobni korovi, otpjevani nad otvorenom rakom, bili su nama siročadi slaba utjeha, jer ni- smo znali, što nas čeka u budućnosti. AH dragi Bog bio nam je i u toj nevolji na pomoći, jer je dao našoj majci snage, energije i prijegora, da uzme od- goj svoje djece u svoje ruke i da ga privede kraju, a da mi ni slutili nismo, koliko joj je to zadavalo briga, besnenih noći i pregaranja. Kao udovica dobila je mirovinu od mjesečnih 25 forinti. Forinta je u ono doba bila doduše velik novac, ali je ta svota bila premalena, da se njom prehrani četvero čeljadi. Uz savjet dobrih ljudi zasnovala je ovaj plan za naš budući život: sestra Jagoda, koja je željela, da bude učite- ljica, te je privatno učila predmete, propisane za višu djevo- jačku školu, imala je poći na učiteljsku školu; ja ću svršiti gimnaziju i onda poći na sveučilište, a mlađi brat imao bi svršiti nižu realku i po vlastitoj želji poći u kadetsku školu te se posvetiti vojničkom zvanju. To se sve nije moglo pro- vesti u Osijeku, a pogotovo ne sa 25 for. Da na- makne bar nešto novaca, kojim će namiriti nedostatak, pro- dala je kuću u Labudovoj ulici, a naša baka svoje malo ima- 12 nje i kuću u Ladimirevcima na Karašici i novac, time dobi- ven imao je, štedljivo raspoređen, biti temeljem naše naobra- zbe i buduće egzistencije. I kad je to sve uređeno, dala se majka na uređivanje prtljage i već idućih ferija preselismo se u Zagreb i nastanismo u Mletačkoj ulici br. Još prije polaska morali smo u Osijeku proživjeti veliku užurbanost, koju je bila proizvela mobilizacija vojske, što je kroz Osijek prolazila u Bosnu, da je okupira. Gledajući taj silni pokret vojske nisam ni slutio, da će mi biti suđeno u Bosni, koju će ona osvojiti, provesti najbolji dio moga života. Jezgru mu je sačinja- vao opsegom mali, ali otmjeni Gornji grad sa crkvom sv. Marka, banskim dvorima i sabornicom, ispunjen zgradama u baroknom stilu i u onom novijem, što ga je tu udomio au- strijski arhitekt Felbinger po plemićkim, a na Kaptolu po kanoničkim kurijama. U Donjem gradu dobila je stara Har- mica novo ime po Jelačićevu spomeniku; lijevo se sterao Kaptol sa stolnom crkvom, nadbiskupskim dvorom i kanoni- čkim kurijama te se prema sjeveru produžio u vijugavu Novu Ves, prema istoku u Vlašku ulicu, a prema jugu vodila je ulica Marije Valerije do Zrinjskog trga, gdje su se u ono doba zasađivale prve platane perivoja, koje su do danas iz- rasle u debela stabla. Južno od Vlaške ulice i Ilice bile su same njive, zasađene pšeni- com i kukuruzovinom, a golemi blok Kukovićeve kuće bio je kao neki veliki međaš grada na južnoj periferiji. Na sje- veru su se spuštali u savsku nizinu obronci brdeljaka, na ko- jima su se izmjenjivali manji i veći gajevi s vinogradima i klijetima zagrebačkih purgera. Ali je već u ono doba imao 14 Zagreb nešto, što nije imao ni jedan drugi grad u Austriji: Tuškanac podno ostanaka sjevernog bedema staroga Gri- čkoga grada i perivoj Maksimir, do kojega je pravcem da- našnje Petrove ulice vodila cesta, zarubljena s dva niza vi- sokih jablanova. U samom Gornjem gradu bile su koncentrirane sve ta- dašnje javne zgrade, a među njima i gimnazija kraj crkve sv. Katarine, gdje je do našeg dolaska bila smještena pravna akademija, prvi zametak sveučilišta, koje se u ono doba se- lilo u sadašnju sveučilišnu zgradu na kraju Frankopanske ulice, sagrađenu 1875. Profesorski zbor gimnazije sastojao se u doba mog do- laska od najistaknutijih ličnosti hrvatskoga kulturnog života. Ravnatelj je bio Matija Divković, od profesora stekoše traj- no ime Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaič, Đuro Arnold, starina Žepić, dr. Musić, Janez Benigar, a poslije je prido- šao kao mladi suplent dr. Uz takve profesore morao je svaki iole talentirani đak napredovati, a ima nas još živih, koji se s poštovanjem sjećamo tih profesora. Nakon dolaska u Zagreb uputio sam se brzo u nove prilike, i u kajkavsko narječje, premda mi je to, kao rođe- nom ikavskom štokavcu, bilo u početku malo neobično. Prem- da još vrlo mlad — bilo mi je kao petoškolcu tek trinaest godina — naučio sam život shvaćati s ozbiljne strane. Gle- dajući svoju majku, kako se muči, radi i štedi, te je morala čak uzimati na stan i opskrbu učenice, samo da ono goto- vine, što je ponijela u Zagreb, duže uščuva, nastojao sam i ja, da joj brigu, koliko mogu, olakšam te da instrukcijama zaradim koju forintu i dadem majci. Time mi je oduzeto do- sta vremena za vlastito učenje, i ja sam se odrekao ambicije, da budem odlikaš, kao u Osijeku, te se zadovoljio, da svršim 15 razrede s dobrim uspjehom. U želji, da što prije svršim ško- lu i da se spremim za samostalan život, učio sam mimo škol- skih predmeta kao samouk moderne jezike i to talijanski, francuski i engleski, i često sam u školi, kraj kojega latin- skog ili grčkog klasika na klupi, čitao pod klupom Manzo- nija, Goethea, Schillera, Shakespearea ili Voltairea. I danas sam zadovoljan, da sam odlične školske ocjene žrtvovao dobrom poznavanju svjetske književnosti. Sjedio sam oko 7 sati ujutro u kuhinji kuće opasane u prizemlju debelim starinskim zidovima i presvo- aene ciglenim svodovljem, leđima prislonjen uza zid, pijući kavu, prije nego ču poći u školu. Iznenada se začu mukla podzemna tutnjava i zemlja se poče tresti i ljuljati. Misleći, da je to prolazna sejzmatična pojava, nisam se u prvi mah preplašio; ali kad je trešnja postala sve jača, a podzemna tutnjava i grmljavina sve užasnija, kad sam opazio, kako se zid nada mnom opasno naginje, i čuo, kako na zvoniku sv. Marka zvona od same trešnje zazvoniše, skočio sam, da po- bjegnem i spasim glavu. Kad sam došao do staklenih vrata, koja su iz hodnika vodila u malo dvorište, a odavle pod kućnu vežu, srušio se jedan dimnjak baš pred vrata te nam je zakrčio put. Srećom je podzemni orkan jenjao, zemlja se smirila i ja pokupih knjige, da se uputim u školu. Na ulici sve je bilo krš i pustoš: kolnik i nogostupi puni crepovlja, popadalog s krovova i ruševina oborenih dimnjaka; zidovi kuća popuca- ni, prozori polomljeni, a došavši iza ugla Mletačke ulice na Markov trg ugledao sam, kako je čitav zabat zapadne fa- 16 sade, koju su u ono doba obnavljali zidari, srušen, te je kroz nastali otvor provirila konstrukcija krova. Pod skelama je ležao u smrtnim trzajima jedan od zidara, koji je nastradao. Ista pustoš bila je u Gospodskoj ulici i na Katarininu trgu, gdje je lijepa fasada crkve sv. Katarine na više mjesta po- kazivala znatne pukotine. Zgrada gimnazije, koliko se u prvi mah razabralo, nije mnogo stradala; ali kad se pred njom sakupilo više đaka, rečeno nam je, da danas ne će biti obuke, te se nas nekolicina drugova uputismo da razgledamo, što je potres učinio od Gornjega grada. Ulicama je lutao prestra- šeni i obezglavljeni svijet, koji je poluodjeven izletio iz kuća, da spasi glavu. Krovovi su bili izrešetani, kao da su im to- povski hitci raznijeli crepovlje, a većina dimnjaka je ležala oborena na cesti i zakrčila prolaz. Zidovi su bili tako po- pucani, da se kroz pukotine moglo zaviriti u sobe. Srećom nije bila porušena ni jedna kuća. One stare, neugledne gor- njogradske građevine oduprle su se potresu i ostale čitave prkoseći katastrofi, što ju je priroda spremila Zagrebu. Gri- čko brdo se junački držalo! Donji grad je bio kud i kamo jače poharan, a stradale su osobito novije zgrade. Udarci su se potresa, iako u sve man,joj mjeri, ponavljali cio dan i građanstvo zahvati pod večer prava panika. Tko je mogao, bježao je iz Zagreba, a tko nije, izletio je na ulicu, trgove, u Tuškanac ili u Maksi- mir i tu provodio noć pod vedrim nebom ili pod šatorima. Srećom je ona jesen do kasno pred zimu bila izvanredno blaga, topla i vedra. Panika je postala još veća, kad je u Zagreb došao dr. Falb, stručnjak za sejzmografske pojave, od koga se Zagreb nadao doznati, hoće li se i kad će se pono- viti potres; a on je samo mudro šutio, davao maglovite izjave ili je razlagao svoju teoriju o općim uzrocima potresa. Truhelka, Uspomene jednog pionira zagrebački purgeri naravski nisu razumijevali, a nije im ni stalo bilo do toga, kako nastaje potres, koliko do toga, kada će se ponoviti. Sve do Božića ponavljali su se udarci potresa u razma- cima po jakosti sve slabijima, dok se zemaljska kora nije posve smirila. Mi u Mletačkoj ulici nismo cijelo to vrijeme napuštali kuće, jer su njeni debeli zidovi i svodovi odoljeli prvom i najjačem nasrtaju, pa je bilo vjerojatno, da će odo- ljeti i slabijim udarcima, koji su se kasnije ponavljali. Potres, koji se u prvi čas smatrao katastrofom za Za- greb, pokazao se po svojim posljedicama upravo blagotvor- nim, jer se u čitavoj Evropi organizirala sabirna akcija za postradale; u Zagreb je došlo novaca sa svih strana, da se njime poprave štete. Oštećenici su dobivali obilne potpore za obnovu kuća, zajmove za novogradnje, i Zagrebom razvila se na sve strane građevna djelatnost, kakve taj stari grad ne pamti. Novogradnje nicahu kao pečurke, nastaše nove ulice, a stare se širile i produživale kao kraci polipa prema sve daljoj periferiji te grad postade iz dana u dan ljepši i prostraniji, a ono 30. Sve je to bila posljedica potresa i plod evropske so- lidarnosti, koja je pod dojmom prirodne katastrofe pritekla u pomoć gradu, koji se od potresa probudio iz stoljetnog drijemeža. Od djetinjstva sam imao uvijek veliku ljubav prema slikanju i teh- ničkim strukama, a bila mi je najveća želja postati slikar ili se bar posvetiti kojoj srodnoj tehničkoj struci; ali u Zagre- bu u ono doba nitko nije ni snivao o nekoj umjetničkoj aka- demiji ili o tehničkom fakultetu, a ja, kao sin siromašne kuće, nisam smio ni pomišljati na višegodišnji boravak u tuđem svijetu. Iz istih razloga nije za mene dolazio u obzir ni me- dicinski studij. Jedan daljini rođak s materine strane, koji je bio rudarski kapetan u Zagrebu, nagovarao me je, da se po- svetim rudarstvu i obećao mi madžarski stipendij za rudar- sku akademiju i sigurno namještenje, čim svršim nauke; ali pomisao, da bi time ušao u red zloglasnih madžarskih »sti- pendista«, revoltirala me je to više, što smo mi đaci svi od reda bili vatreni pravaši ili, kako ih onda zvahu, s t e- k 1 i š i. I o tom se projektu uopće nije ozbiljno raspravljalo. Šajatović se obradovao, kad me je prepoznao, i kazao mi, kako ga je njegov prijatelj Kršnjavi 20 zamolio, da mu preporuči kojega mladog đaka, vještog nje- mačkom, a po mogućnosti i drugim jezicima, i on da je odmah pomislio na mene i uputio me, da pohodim prof. Kršnjavoga i reknem mu, da me on šalje. Poslušao sam, i prof. Kršnjavi me dočekao, kao da sam mu sin ili mlađi brat. Govorili smo o svemu i svačemu, naj- više o mojim naukama i o jezicima, koje poznajem, a na kraju mi saopći, da društvo umjetnosti, u komu je on bio glavni faktor, kani razviti življu djelatnost svog umjetno- obrtnog muzeja i da on kao ravnatelj tog muzeja treba mla- đeg pomoćnika kao pristava, te mi ponudio to mjesto. S odu- ševljenjem sam primio taj prijedlog, koji mi se činio, da je došao s neba, i sav sam sretan pojurio kući, da materi javim svoju dobru sreću. Određena mi je doduše malena plaća, 30 for. Moje namještenje na muzeju, koji se tada nalazio u ulici Marije Valerije, donijelo mi je dvostruku korist: imao sam češće prilike dolaziti u doticaj s tako izvanrednim čovjekom, kao što je bio prof. Kršnjavi, i da se pod njegovim vodstvom uputim u muzejski rad, a imao sam na raspolaganju dosta bo- gatu stručnu knjižnicu muzeja za područje umjetnosti i umjet- nog obrta uz ovlaštenje, da je prema potrebama svojih na- uka upotpunim. Prve ferije, koje su nadošle, proveo sam u Mletcima, zadivljen bogatstvom umjetničkih spomenika, ko- jima su kroz vjekove duždevi i patriciji ukrašavali grad, crkve i patricijske palače, a proučavao sam specijalno mle- tačko slikarstvo i umjetnike podrijetlom iz hrvatske Dalma- cije, koji su pridonijeli umjetničkom procvatu grada na lagu- nama. Kršnjavi je radio oko osnutka Obrtne škole, koju će odjel za bogoštovlje i nastavu imati preuzeti u svoju upravu. U Ilici nedaleko Frankopanske ulice najmljena je prostrana zgrada s velikim dvorištem, opasanim dvorišnim zgradama, i tu su smještene učionice i prostorije za konvikt prema ulici, a u dvorišnom dijelu radionice za stolariju, bravariju, mode- liranje, lijevanje u sadri, keramiku i crtanje. Učitelji su bili najbolji zagrebački majstori pojedinih struka. Na čelu uprave toga, po francuskom uzoru organiziranog zavoda, bio je di- rektorij, kojega su članovi bili prof. Kršnjavi, arhitekt Bole i kanonik Suhin. Kako je u nastavnom planu bilo predviđeno i učenje francuskog jezika, a nije bilo za taj predmet profesora, ponudio mi je Kršnjavi, da se latim poučavanja u tom je- ziku, a malo poslije, kad je kao posebni predmet bila propi- sana nauka o umjetničkim stilovima, preuzeo sam i taj pred- met, koji je neposredno zasijecao u moju struku. Ta je škola udovoljavala vjekovnoj potrebi hrvatske kulture, a da je posve odgovarala svojoj zadaći, posvjedo- čava ne samo velik broj obrtnika i umjetnih obrtnika, koji su iz nje proizašli, nego i znatan broj umjetnika, kao što su Ivan Tišov, Robert Frangeš. Ferdo Kovačević i dr. Kršnjavoga učinilo je i Društvo umje- tnosti važan korak naprijed, izdavajući »Glasnik Društva Umjetnosti«, koji je Kršnjavi uređivao i u komu sam marljivo surađivao i, uz ostalo, štampao monografiju o Andriji Me- duliću, koju sam upotrijebio kao disertaciju za doktorski ispit. U to doba dobio je i muzej lijepu tekovinu: krasne drvene 22 rezbarije, oltare i kipove iz vrbovačke crkve, koje sam pomo- gao demontirati i prenijeti u Zagreb, gdje i danas još idu među najzanimljivije predmete Umjetno-obrtnog muzeja. I ove sam opisao u spomenutom »Glasniku«. U prilog mojim umjetno-historijskim studijama bilo je i to, da se u to doba Strossmaverova galerija slika smještavala u drugom katu novo sagrađene Akademije na Zrinjskom trgu, i da sam imao prilike profesoru Kršnjavomu pri tom poslu pomagati i tako potanko upoznati tu zbirku slika te po njoj dobiti zanimljiv isječak iz povijesti slikarstva, napose tali- janskog. Dane i dane sproveo sam sustavno redajući slike prema različitim školama; tu i tamo uspjelo mi je pod ispuca- nom pljesnivom korom pokosti otkriti dotle nezapaženu si- gnaturu slikara i dobiti pouzdani kriterij za determinaciju slike. Uređenje galerije bio je u ostalom težak posao, jer ju nije sabrao stručnjak, nego komisionari, koji su gledali od biskupa dobiti što bolju cijenu te kao autore naveli najzvuč- nija imena talijanskog slikarstva. Tu je sve vrvjelo od imena kao: Rafael, Tizian, Paolo Veronese, Tintoretto i drugih umjetnika-velikana, izvađenih iz zraka i nadjenutih slikama umjetnika drugog i trećeg reda. Kršnjavi me je stalno upo- zoravao, kako je teško za takva krštenja preuzimati odgo- vornost i kako je mnogi historik umjetnosti, ako pri takvom poslu nije rigorozno postupao, za sva vremena zakopao svoj učenjački ugled. Slike smo smjestili u određenim prostori- jama po drvenim skelama, izrađenim po nacrtima arhitekta Bolle-a, obojenim, po ukusu one dobe, crnom bojom s veli- kim poljima u pompejansko-crvenoj boji. Naš se rad primicao kraju, te je određen i dan sveča- nog otvorenja. Prije toga me je zamolio glavni urednik Obzo- ra, Božić, da napišem niz feljtona o toj galeriji, koji se imao štampati u oči otvorenja. Svečani govor je držao glavom Strossmaver, na glasu onda kao jedan od najsjajnijih predstavnika govorništva ne samo u Hrvatskoj nego i u čitavoj monarhiji, koji je s jednakom la- koćom i patosom znao govoriti hrvatski, njemački i latinski. Govorio je i tom prilikom lijepo; ali se odmah opazilo, da ga je obuzela staračka govorljivost, koja ne zna naći kraja. Go- vorio je čitav sat, a publiku je obuzimala sve jača želja, da jednom svrši, ali se govornik upravo izgubio. Uzalud mu je predsjednik akademije došaptavao, da je vrijeme, da svrši, pa videći, da u toj mučnoj situaciji nema druge pomoći, dade Rački znak za aplauz, koji nazočni prihvatiše tako spremno, da se dvorana orila od pljeska, koji bio postajao sve jači, čim bi stari biskup otvorio usta, da nastavi govor. Jednog dana mi je prof. Kršnjavi rekao, kako predsjednik akademije želi, da se štampa katalog galerije, ali da je on kao ravnatelj galerije uskratio da preuzme taj posao, te je pred- ložio, da se ta zadaća povjeri meni, jer da zbirku poznajem dobro, samo neka se čuvam i budem rigorozan kod determi- nacije, a napose, da pisma biskupovih dobavljača čitam s naj- većom skepsom. Po njegovoj uputi odoh Račkomu, koji mi doista povjeri izradbu kataloga i preda korespondenciju bi- skupovih komisionara. Katalog, kojemu su jezgra bili feljtoni, štampani u Obzo- ru, napisan je i štampan, te se prodavao posjetnicima gale- rije; ali da bi trebalo piscu platiti honorar za njegov rad, na to nisu pomišljali ni Rački ni slavna jugoslavenska akade- mija, koja mi je do danas ostala u tom dužnikom. Taj postupak me je naravno ogorčio te sam prekinuo svaku vezu i s Račkim i s njegovom akademijom, i na tome 24 ostao nepokolebljiv do današnjeg dana. Tomu je pridonijelo i to, što se ta akademija zvala jugoslavenskom, a ne hrvatskom, premda je osnovana u glavnom gradu Hrvatske, premda su joj članovi bili Hrvati i premda je sve sokove i sva sredstva, potrebna za svoj život, izravno ili neizravno crpla iz hrvatskog tla i hrvatskog džepa. Izgledalo je, a izgleda i danas još mnogome neupućenom kao paradoks, da je nesumnjivo veliki čovjek, kao što je bio Strossmaver, rođeni Hrvat, hrvatski prelat i mecena, koji nije škrtario, kad se radilo o kulturnom podizanju naroda, mogao kod jedne tako važne ustanove kao što je akade- mija, zapostaviti hrvatsko ime nekom imaginarnom, jugosla- venskom; ah se i taj paradoks može protumačiti. Mecenatstvo je u 19. Jedni su, kao Eszterhazv, podupirali glazbenike, drugi su se, kao Peja- čevići, sami kao takvi isticali. Nadbiskup Vrhovac gradio je krasni Maksimirski perivoj, a neki su opet zaposlivali slikare i kipare i osnivali, kao Strossmaver, galerije. Uz tu je ambi- ciju vodila njega kao katoličkog prelata i druga mnogo veća: privesti pravoslavlje u krilo katoličke crkve, u jednu veliku slavensku crkvenu zajednicu, kojoj je na čelu u svome naj- skromnijem predviđanju možda gledao on sam sebe kao pa- trijarha. Glavna je zapreka tome bila raznolikost narodnog imena i osjećaja, i zato je trebalo žrtvovati hrvatsko ime i akademiju prozvati jugoslavenskom. To je bila jezgra »obzo- raštine«, tomu je imala služiti jugoslavenska akademija, tomu je služila i ona poznata sklonost biskupova prema pravosla- vnim popovima, koja ga je, na pastirskim putovanjima, vo- dila u pravoslavnu crkvu, gdjegod bi na koju naišao. Da su 25 ti računi bili krivi, o tomu se biskup osvjedočio potkraj ži- vota, a jedino, čime su urodili, bila je ona za nj kobna požeška audijencija. Prigodom peštanske izložbe imao je Kršnjavi pri- like razgovarati sa zajedničkim ministrom financija Benja- minom pl. Kallavjem, koji je namjeravao u Sarajevu osnovati zemaljski muzej za Bosnu i Hercegovinu, te je zamolio, da mu Kršnjavi izradi osnovu o načelima, po kojima bi se muzej imao organizirati, i da mu predloži kojega mlađeg stručnjaka, koji bi kao kustos proveo sve potrebne predradnje. Kršnjavi se odazvao tom pozivu, a kao kandidata za prvog kustosa predložio je mene s primjedbom, da baš polažem rigoroze i da bi ponuđeno mjesto nastupio tek nakon promocije. Mini- star je na to pristao i pozvao profesora Kršnjavoga, da u tom vremenu proputuje malo Bosnom i upozna prilike u zemlji te da stečeno iskustvo upotrijebi u svom ekspozeju. Pošto sam predložio dizertaciju o Meduliću i položio na koncu zadnjeg ljetnog semestra prvi rigoroz, a drugi poslije ljetnih praznika u listopadu, određen je kao dan moje pro- mocije 9. Putovao sam noćnim vlakom, a bio sam toliko uzbu- đen, da nisam svu noć ni oka stisnuo. Nikada nisam imao prilike ni vidjeti, a kamo li govoriti s čovjekom tako visoka položaja, kakav je bio zajednički ministar dvojne monarhije,, a usto gotovo apsolutni upravljač Bosne. Tko se još sjeća, s kojim se strahopoštovanjem približavao u ono doba čino- vnički kandidat »poglavitom« gospodinu, ovaj »velemožno- 26 mu«, a velemožni »presvijetlom«, taj će shvatiti tremu, koja je obuzimala svršenoga đaka, koji se našao pred licem »pre- uzvišenoga« gospodina i usto čovjeka, koji je uz taj naslov uživao svjetski glas kao jedan od prvih upravitelja monar- hije. Po glavi mi se vrzle koncepcije govora, koji ću izustiti prigodom predstavljanja; jedan koncept izbacio mi je iz pa- meti drugi, i ne jedanput mi je zakucalo srce u neizvjesnosti i strahu, kako će moja prva audijencija početi i kako svršiti. Kad sam došao u crvenu salu palače zajedničkog mini- starstva i predao lakaju svoju kartu, pristupi mi stari prijazni gospodin, dvorski savjetnik Sachs, veleći, da me već očekuju i da će me ministar odmah primiti. Za par časaka nađoh se u ministrovoj radnoj sobi licem u lice pred visokim, vitkim pla- vokosim čovjekom srednje dobi, pronicava modra oka, plavih prorijeđenih brkova, visoka čela, koji mi pođe u susret i komu se duboko naklonih, ali prije nego sam dospio da započnem svoj govor, povede me k pisaćem stolu i posadi kraj sebe, i sada započe on govoriti, kako bi govorio stari iskusni pri- jatelj mlađemu: kako mu je Kršnjavi već ljetos dao sve oba- vijesti o meni i mojim naukama, i kako je i na drugoj strani potražio informacije u mojoj ličnosti i pošto su te bile po- voljne, on je odlučio, da me imenuje kustosom muzeja, koji se ima u Sarajevu osnovati. Razložio mi je potanko načela, po kojima se to ima provesti. Govorio je i o tomu, da se u Sarajevu konstituiralo »muzejsko društvo«, ali da su mu na čelu nestručni ljudi, koji su se dali na posao više iz ambicije, nego li iz razumijevanja i da se je bojati, da će muzejski rad više zadržavati nego razvijati, a zanimanje će se njihovo za tu stvar kroz koji mjesec rasplinuti kao i kod sličnih pothvata, nastalih po onome zloglasnom »Vereinsmeiereiju«, koji se u ono doba baš u Sarajevu razmahao. Ponukan isku- stvom, stečenim kod društva umjetnosti u Zagrebu, potvrdio 27 sam to predviđanje i Kallav je nastavio, da ga je baš mu- zejsko društvo ponukalo, da se požuri s imenovanjem ku- stosa, mada je mišljenja, da je ideja osnutka muzeja još pre- uranjena- On kao ministar ne može zapriječiti rad društva, jer bi mu se prigovaralo, da se protivi kulturnom napretku i za to je odlučio da sam, mimo muzejskog društva, osnuje državni muzej, a meni povjerava zadaću, da to provedem. U ostalom bit ću muzejskom društvu dodijeljen kao tajnik, te ću imati prilike pratiti njegov rad i uputiti ga pravcem, koji će muzeju biti najpovoljniji. Naloži mi, da ga češće pi- smeno obavijestim o napredovanju rada i da mu podastrem svoje prijedloge, jer on, koji se mora zanimati za sve moguće struke, ne može biti u svemu stručnjak i zato očekuje od svojih suradnika, da ga o potrebama svoje struke obavje- šćuju što savjesnije. Nitko nije rođen mudar, nego mora učiti i proučavati svaku stvar, prije nego će o njoj odlučiti, kako se ima provesti. »Ja danas gradim ceste ili željeznice, sutra škole, tvornice ili vodovode i ne mogu naravski u svim stru- kama biti prvak; ali učim uz pomoć svojih suradnika, da svaku stvar u bitnosti njenoj mogu prosuditi, a tek onda pristupam izvršenju. I zato tražim i od Vas, da me obavijestite što potpu- nije, imajući na umu, da sam u stvari laik, ali željan prozrijeti u bit svakog problema«. Čitav sat i pol trajao je naš razgovor, koji je za me bio neka vrst praktičkog rigoroza, a na kraju imao sam dojam, da ministar ima o meni dobro mišljenje. Konačno mi je rekao, da otputujem što prije u Sarajevo, da se tamo predstavim zemaljskom poglavaru barunu Appelu, civilnom doglavniku barunu Fedoru Nikoliću i administra- tivnom ravnatelju barunu Kutscheri, a da s ostalim činovni- štvom nemam posla, nego da radim svoj posao po najboljem znanju i po uputama, koje ću dobivati iz Beča. Kad je naš 28 razgovor bio dovršen, pozva ministar dvorskog savjetnika Sachsa, da uredi, što je potrebno, da mi se u Sarajevu preda dekret, i upita me, kakove želje imam s obzirom na svoj po- ložaj i plaću. Imajući na umu bijedne prilike tadašnjeg hrvat- skog činovništva, osobito početnika, zamolio sam, da mi se odobri položaj IX. Sachsu, da sve potrebno uredi. S tim me ministar otpusti, a dobričina Sachs, svršivši sve potrebne formalnosti, reče mi na koncu prijateljski, da sam danas učinio veliku budalaštinu. Kad ga iznenađen upi- tah, kako to misli, odvrati mi: »Da ste iskali VI. I stari je gospodin, kako je kasnije vrijeme pokazalo, imao pravo! Uza sve to je vlak odmicao po ravni prilično brzo, a kad je stigao na rub savske ravnice kod Dervente, te se u nebrojenim uskim serpentinama dašćuči počeo penjati uzbrdo prema Hanu Marici, išlo je polako, ali junački, i svladao uspon, koji bi u ono doba i normalnoj željeznici bio naporan. Umoran od dugog putovanja sjedio sam na svome mje- stu i nastojao da prozrem kroz gustu jutarnju maglu, da vidim tu Bosnu, u kojoj ču imati odsada živjeti. U ono je vrijeme Bosna bila na zlu glasu: pusta, divlja, neuglađena zemlja, ljudi opori i krvožedni; kudagod stranac prođe, vrebaju na nj hajduci i bundžije i gledaju u svakom Evropejcu neprija- telja. Eto takvi su bili pojmovi opće rašireni u Bosni. Ja tim glasinama nisam davao važnosti, ali ipak, polazeći na put, bilo mi je kao pioniru, koji se upućuje u prašumu i neznani kraj, ne znajući, što ga tamo čeka. Iako mi je zbog te neiz- vjesnosti bilo malo tjeskobno, pomislih, šta Bog da, bit će, 30 te krenuh na put s uzdanjem, da ću u tom novom svijetu možda naći sreću i izgraditi budućnost, vrijednu svih pote- škoća, na koije možda naiđem. Kad se konačno razdanilo, te se jutarnja magla slegla, mogao sam promatrati okolicu, i, prošavši kroz jednu niskim brdima opasanu dolinu, uđosmo u široku, gorskim vijencem i šumama zarubljenu kotlinu, u kojoj se slijevaju Spreča i Usora s Bosnom, da odavle u zajedničkom koritu nastave put do Samca, gdje će se sjediniti sa Savom. Na desnom rubu te kotline ugledah podor staroga grada Doboja, koji je 1697. Podnožjem grada rasule se kućice Doboja, koji je više naličio na selo, nego li na grad, i onda nije nitko mogao slutiti, kako će to mjesto napredovati, čim se svrši željeznička pruga dolinom Spreče, koja veže Tuzlu s Dobojem, čim življe proradi cesta, koja vodi u Tešanj, jedno od najznatnijih sre- dišta bosanskog šljivarstva, i čim se izgrade u Teslicu prve industrijske naprave za iskorišćivanje teslićke prašume i izra- đivanje katrana i drvnih destilata. Kod Doboja je stigla željeznica rijeku Bosnu i preko željeznog mosta prešla na desnu obalu, kojom će proslijediti put sve do Zenice. Kraj je postajao sve brdovitiji, a na do- mak Maglaju stigla je željeznica prve izdanke goleme kraške ploče, koja se odavle stere sve do Jadrana, na jug preko Her- cegovine i Drine do Albanije, a na istok do Drine. Stari grad Maglaj isticao se već iz daljine svojim oštrim obrisom i vitkom munarom, koja je usred begovskih kuća i čardaka kao igla stršila k nebu. Iz vremena okupacije ostao je Maglaj u crnoj uspomeni radi pokolja husara, koji su tu poginuli 3. Gotovo na domak zeničkog polja provlačila se željeznica ti- jesnim klancem, dok ne stiže u prostranu ravnu kotlinu gra- dića, kojemu je najveća zgrada onda bila kaznionica, i onda nitko nije slutio, kakvu će visoku ekonomsku važnost zenička kasaba steći kao središte produkcije ugljena, tvornice papira i teške željezne industrije, koja opskrbljava svu Bosnu i Hr- vatsku željezom. Kad ostavismo Zenicu, spuštao se već suton, te od Visokoga mogoh malo što razabrati, a kad u 10 sati na večer stigosmo u Sarajevo, bila je mrka noć. Vožnja od Broda do Sarajeva na pruzi, du- goj 269 km, trajala je onda punih 18 sati, a kako je gotovo jednako dugo trajao put od Zagreba preko Osijeka u Brod, nije čudo, da sam u hotel »Evropu« stigao sav slomljen i umoran, te zaspao kao top. Sutradan je osvanuo vedar, nešto oštar proljetni dan, ali ga nisam mogao upotrijebiti za razgledavanje Sarajeva, koje me se dojmilo kao nešto novo, neviđeno i tako različno od svih gradova, što sam ih dotada vidio. Morao sam naj- prije do »vlade«, koja je bila smještena u novogradnji na »Musali«, a sazidao ju je Vancaš. Tu sam se predstavio civil- nom doglavniku barunu Fedoru Nikoliću, koji je ujedno bio predsjednik muzejskog društva. Od njega sam ipošao civilnom doglavniku barunu Kut- scheri, koji je bio duša egzekutivne vlasti u Bosni, rodom Bečanin, a dugo je služio kao savjetnik kod poslanstva u Ca- rigradu, te je znao perfektno turski, poznavao perzijsku i arapsku književnost, a bavio se i proučavanjem Hazara, o kojima je napisao i monografiju. Bio je velik turkofil, dobro gledan među bosanskim muslimanima, a inače vješt, razuman i strog administrator. I on me je dočekao prijazno, ali sam imao dojam, da moju misiju gleda skeptičnim okom i da mi ne će biti lako uvjeriti ga o potrebi i koristi moga rada. Konačno sam se u konaku predstavio i poglavaru zemlje barunu Appelu, starom gospodinu, vojniku od glave do pete, dostojanstvena držanja, pojačanog time, što mu je jedno oko, koje je izgubio, mislim kod Custozze, bilo povezano širokom crnom vrpcom. On se zanimao samo za vojničke stvari, a kao poglavaru zemlje bila je ograničavana funkcija na to, da sasluša redovito u podne referat civilnog doglavnika i da potpiše spise, koje mu je ovaj donosio. Pohodio sam još neke ličnosti, koje mi je preporučio prof. Kršnjavi, tako vladinog tajnika Kostu Hormanna, koji je bio vladin povjerenik kod gradske općine, dra Makanca, redarstvenog liječnika i podpredsjednika muzejskog društva Makanac je umro 1891. Da me predstavi odbornicima muzejskog društva, sa- zove barun Nikolić odborsku sjednicu, na kojoj je obavljena 5 Ć. Truhelka, Uspomene jednog pionira qo i ta formalnost, i tom se prilikom upoznali s blagajnikom Petrom T. Petrovićem, a od odbornika s Mustaj -begom Fa- dilpašićem, sarajevskim načelnikom, s kanonikom Jagati- ćem, s francuskim konzulom Moreau-om i još s nekoliko ista- knutih ličnosti sarajevskog društva. Svi su obećali, da će me u radu pomagati i staviti mi na raspolaganje prilično obilne prihode društva. Sarajevo je bilo 1886. Oko sto vitkih munara podiglo je svoje alemima iskićene šiljke prema nebu; pod njima se izoblila olovom po- krita kubeta džamija, a oko ovih čardaci i kuće s gustim ni- zovima prozora u gornjem katu, dok su im u donjim kato- vima bile magaze sa željeznim vratima i »demirovima« ogra- đenim prozorčićima. Te su se kuće nizale u gustim, zelenilom protkanim grupama, uz obronke Trebevića, a tuz Miljacku u dolu stisle se u pravi labirint uličica s dućanima i radioni- cama, koje su se zatvarale drvenim kapcima ili ćefencima. Tu je sliku zaokruživalo u čelu »varoša« strmo brdo sa kaštelom iz 17. Ali da svaka romantika uz isvijetlu stranu ima i nedostataka, opa- zio sam u Sarajevu, kad sam pošao potražiti stan, jer ko- načno, u hotelu nisam mogao stalno živjeti. Tamo se ispostavilo, da je nalog, da me zaustave, dao onaj »prijazni« povjerenik na kolodvo- ru, ne navedavši tomu nikakva razloga. A dok sam ja na kvartu prosvjedovao protiv takva postupka, zasvira brodska sirena i brod otplovi bez mene niz Dunav. Neprilika, u kojoj sam se našao, bila je s tim veća, što je drugi parobrod imao poći istom prekosutra, te ja ne bih stigao na otvorenje kongresa, pa da se radi toga potužim, zapitam zapovjednika kvarta, mladog poručnika, mogu li ići na prefekturu, da se tamo potužim, a on mi odvrati, da mogu, jer u »žurnalu« ne piše ništa o zabrani, da se krećem po Beogradu, nego samo, da ne smijem otputovati. Uostalom da u prefekturi prije sedam sati nema nikoga, a dotle me po- zabavi i isprati me u kavanu, da uzmemo zajutrak. Poručnik je uopće bio vrlo uslužan, te je nekoliko puta nazvao tele- fonom prefekturu. Dobio je tek oko sedam sati vezu, a kad je javio, o čemu se radi, bude mu naloženo, neka mi se ispri- ča, da je to svakako bila zabuna i da mogu ići slobodno, kamo hoću. To mi naravski nije bilo dosta, te sam zamolio, neka javi prefektu, da bezuvjetno moram s njim govoriti, a ako me ne će odmah primiti, da idem u austrijsko poslanstvo, poslaniku barunu Schiesselu prijaviti stvar. Na to je prefekt pristao, da me primi, i ja se kolima uputih u prefekturu. Tu je radi nedavnog atentata na kralja Milana i radi proglašenog opsadnog stanja bilo sve užurbano. U predso- blju nađoh nekoliko lancima vezanih okrivljenika, a kad sam prefektu poslao svoju kartu, iziđoše dva teško okovana okri- vljenika, a mene pustiše k prefektu. Prefekt udari u blaže žice, stade se ispričati, da je na- log neovlašteno izdao kolodvorski povjerenik, a pošto uvi- đa, da gubim po voznom redu dva dana, čekajući na drugi brod, da je spreman dati mi za svaki dan 100 dinara odštete. Na tu sam ponudu planuo i rekao, da sam ja austrijski, a ne srbijanski činovnik, da mi nismo navikli tražiti novča- ne, nego moralne zadovoljštine, a u ovom slučaju bi se ta sastojala u tome, da se kolodvorski povjerenik preda mnom ispriča, da kaže, što je bilo uzrokom njegovu postupku, i da radi samovoljnog postupanja bude kažnjen. Videći, da ja od svojih zahtjeva ne odustajem, pozva telefonski željezničkog povjerenika, izgrdi ga na pasja kola, a na pitanje, zašto je obustavio moj odlazak, odvrati onaj, da je ruski konzul u Sarajevu na mojoj putnici uz vizum dopisao toplu preporuku na sve ruske vlasti, da mi u slučaju potrebe u svemu budu na ruku, jer da sam njegov lični prijatelj. A kako su onda odnošaji između Srbije i Rusije bili napeti, učinilo mu se to sumnjivim, pa me je zaustavio, dok se stvar ne razbistri. Konačno me dosta skrušeno zamoli za oproštenje. Tako završi moj prvi konflikt s beogradskom policijom, i ja se uputih u austrijsko poslanstvo, gdje me poslanik, ma da je bilo još vrlo rano, primi, a kad sam mu razložio, što me je zadesilo i kako sam pribavio sebi zadovoljštinu, bilo mu je to drago, te je rekao doslovce: — Da se svi Austrijanci u tuđini tako energično zauzimlju za svoje dostojanstvo kao 120 Vi, uživali bi u svijetu bolji ugled, nego dosada. Uostalom, ja ću sa svoje strane poraditi, da Vam se dade zadovoljšti- na i kao službenoj osobi! I stari gospodin održao je riječ. Desetak dana nakon mog povratka iz Rusije dobio sam preko bosanske vlade oba- vijest od izvanjskog ministarstva u Beču, da se srpski mi- nistar predsjednik radi onog incidenta ispričao poslaniku, a na polasku u Niš požalio je tu nezgodu i kralj, te da mini- starstvo i vlada drže, da je time stvar likvidirana. Iz Beograda saon se prevezao, sit beogradskog gosto- primstva, u Zemun i tu saznao, da slučajno sutradan zoroim polazi mimo voznog reda posebna lađa niz Dunav. Njom sam nakon dva dana stigao u Galac, odavle kolima u Reni do željezničke postaje i željeznicom preko Besarabije u Kijev. Vožnja niz Dunav, ma da su ljetni dani bili sunčani i vedri, prilično ine je razočarala, jer sam od obalne krajine malo što vidio. Dunav, koji je u ilovastom tlu izrovao du- boko, s desna i lijeva visokom strmom obalom opasano ko- rito, imao je nisku razinu, a preko obala mogao se samo na mjestima razabrati koji manji isječak dunavske nizine. Samo silhueta starog smederevskoga grada unijela je u tu mono- toniju nešto romantike, koju su nadmašile goleme klisure Že- ljeznih vrata, koje su toliko stisle korito Dunava, da se put brodovima morao umjetno prokrčiti na onom dijelu, gdje je nekoć Trajan sagradio svoj glasoviti most. I tako sam okom uhvatio samo po koju sliku i to većinom kod pristaništa, gdje su lučke zgrade svojim mršavim fasadama kvarile svaki ljep- ši izgled. Rano zorom trećeg dana stigoh u Galac, jednu od naj- većih dunavskih luka, gdje je sve kipjelo i vrvjelo od živog prometa lađama svih narodnosti, mećtu kojima mi je udario u oči veliki broj grčkih brodova. Sam grad je moderno iz- 110 građen, bez osobitih znamenitosti. Tu uđoh u širok, prostrani ruski vagon, opremljen svim uređajima, potrebnim za dugo- trajno putovanje po nepreglednim ruskim daljinama; ali su u vožnji ta kola spora, kao u nas mješoviti vlakovi. Uza svu rodnost i plodnost nepregledne ukrajinske ravni nisam na- išao ni na jedan dio kraja, koji bi putniku pružao zanimljivu sliku, osim one beskrajne daljine. Samo gdjegdje vidiš pred kojom kolibom seljaka, kako promatra prolaz vlaka. Odjeven je kaftanom, kojemu skuti sežu gotovo do zemlje; na glavi mu je šapka, na nogama blatne čizme, a lice kao da mu potječe još iz dobe prije onoga, kad je Petar Veliki, da svoje Ruse privede civilizaciji, izdao strogu odredbu, da briju bradu i šišaju kosu. Među tim bradatim tipovima opazio sam po neko lice, komu su obrazi bili obrasli bradom do očiju, te me 111 je podsjećalo na tipove plemena Aino na dalekom sjeveroisto- ku Sibira, Kako sam uostalom veći dio puta prevalio po noći, nisam od Ukrajine mnogo ni vidio. Stigavši u Kijev odveze me izvoščik u hotel na Kreščatiku, najširoj kijevskoj ulici. Tu sam se provezao kraj višekatne palače, koja je bila sva u plamenu. To je bila palača Slavjanskoga, koji je svojim ve- likim, sjajno izvježbanim pjevačkim zborom obišao sve evrop- ske prijestolnice, da prvi put sa sjajnim uspjehom otvori pro- pagandu za rusku narodnu vokalnu pjesmu. I ja sam ga nekoć imao već prilike slušati u Zagrebu. Umjetnički uspjeh tih tur- neja bio je, kako se stari Zagrepčani sjećaju, izvanredno ve- lik, a ni materijalni nije bio manji, jer se Slavjanski vratio u Rusiju s toliko zarade, da je na Kreščatiku mogao sagraditi onu palaču, koju je pred mojim očima plamen pretvorio u ruševinu. Radi bogatstva na glasu je Pečerskaja Lavra sa svojim podzemnim spiljama i hodnicima, u kojima žive u gustom mraku isposnici, kojiput do pasa zakopani u zemlju, te u molitvi i pregaranjima provode asketski život. Usto je Kijev i prometan trgovački grad, a zanimljivo je, da je go- tovo svaki trgovac ondje bio vješt njemačkom jeziku. Medu kupecima trgovcima ima mnogo Židova, koji u gradu ima- du svoje trgovine i poslovnice, a podvečer idu u svoj g h e 1 1 o izvan grada, gdje žive sa svojim porodicama te noću ne smiju izlaziti. Gostioničar ogorčen radi to- likog bezboštva, koje se ne žaca pogaziti tarakana, nije ga htio primiti u svoj hotel. I samo posredovanjem ruskih poznanika uspjelo je, gostioničaru dokazati, da tarakani u Evropi ne uživaju ono poštovanje, koje im se iskazuje u Ru- siji, i da ih smatraju i trijebe kao kućnu gamad. Pri dolasku našao sam u istom hotelu i nekoliko poznanika iz Berlina i Beča, a među njima ravnatelja dvorskog muzeja Hagera uz bocu hljebnog kvasa, za koji sam mislio, da je bavarsko pivo, dok mi Haiger nije protumačio, kakvo je to nevino piće. Grofica Uvarovna nas je najljubaznije sretala i brinula se, da nam boravak bude ugodan. I sam kongres je vrlo uspio, te smo čuli i vidjeli mnogo, što nas je zanimalo, napose 2 e m j a n k e, iskopane na obali Dnjepra, kojih je pravo zna- čenje tek poslije protumačeno. Na prvoj sjednici kongresa održao sam na francuskom jeziku referat o prehistoričkim iskopinama u Bosni, i predlo- žio članovima album s najvažnijim bosanskim iskopinama. U Kijevu je zateklo Hormanna i mene pismo od g. He- ruca, koga smo nekoć poznavali kao knjižara u Zagrebu: po- ziva nas, neka se na povratku svratimo u Moskvu, da nam je potanko pokaže, a kao znak, po komu ćemo ga prepoznati na kolodvoru, bit će bosanski fes, koji će nositi na glavi. He- ruc nam je pokazao Moskvu od Kremlja i Crvenog trga do periferije, koliko je to bilo moguće c7; , svjetske pravde. Nitko onda nije mogao slu- titi, da je onaj dvadesetgodišnji interval iza prirodnog Ver- sailleskog mira tek caesura u svjetskom ratu, kojoj za- vršnu fazu proživljavamo svi u času, kad ovo pišem! ODJECI SVJETSKOG RATA Žrtve sarajevskog atentata balzamirao je stožerni liječnik dr. Arnstein i kod sekcije utvrdio, da je u majčinoj utrobi umoren i embrio djeteta. Pokojnici, obasuti cvijećem i brdima vijenaca, izloženi su bili u Konaku i onda posebnim mrtvač- kim vlakom prevezeni u Metković, položeni na bojni brod, na kojemu mornari nisu ni slutili, da će putnike, koje su žive do- vezli u Dubrovnik, vratiti mrtve u domovinu. Svuda, kuda je prolazio ovaj crni, golemim bijelim križevima obilježeni vlak, prolazio je kroz gusti špalir ogorčenog naroda, koji je u katoličkim krajevima klečeći i sa zapaljenim svijećama u ruci odavao pokojnicima zadnju počast. U sarajevskoj ka- tedrali odslužene su svečane zadušnice u potpunom redu, a briga za mir i red, koja se tu očitovala, bila je najbolji dokaz, da bi se uz dobru volju i atentati mogli spriječiti. Put od Ko- naka do crkve, kojim je imao proći Potiorek, zatvoren je bio dvostrukim gustim kordonom vojske i policije. Sve su po- krajne ulice bile blokirane, prozori i vrata na kućama zatvo- reni, čak i cvijeće s prozora uklonjeno, a u taj hermetički za- tvoreni prostor, nije nitko mogao ući osim službenih osoba, koje su za taj slučaj dobile posebne propusnice. Ljudi su se pitali, čemu toliki oprez sada, kad za dolaska prijestolona- sljednika nisu poduzete ni najprimitivnije mjere pažnje. Zar zato, što se sada radilo možda o vlastitoj, a prije o tuđoj glavi? Potioreka kao da je obuzeo patološki strah. Zatvorio 154 se u svoj konak ne puštajući k sebi nikoga, osim najbližih službenih osoba; a kad je putovao u svoj glavni stan u Tuzli, nije sjeo u vlak na kolodvoru, već po mraku na otvorenoj pruzi više Konaka. Ultimatum Austrije, proglas rata i opća mobilizacija do- niješe Sarajevu nova uzbuđenja. Sa svih se strana sjatiše u Sarajevu, kao polaznoj bazi operacija, čete, pune oduševlje- nja i zadojene željom za osvetom, koje su jedva čekale, da ih pošalju na frontu. Dešavalo se, da su one same tražile, da im se određeno vrijeme za odmor skrati, jer što su prije tamo, to će prije kući. I da je ofenziva započela odmah, te bi vojske u svom oduševljenju pregazile Srbiju za osam dana. Među- tim je Potiorek kao vrhovni vojskovođa na tom bojištu okli- jevao, dan na dan davao nalog, da njegov štab krene u Tu- zlu, i dan na dan ga opozivao. Svatko se tom čudio i tražio uzalud tome razloga. I sama jezgra njegove ratne osnove bila je oprečna dotadašnjem ratnom iskustvu, stečenom u ovim krajevima, jer su sve znatnije operacije, poduzete u povijesti protiv Srbije preko Drine, ostale bez uspjeha i boljim vojsko- vođama: eno kralju Matiji Korvinu, pa generalu Petrašu, dok su one preko Dunava dobro prolazile: tako vojna Ivana Hu- nvadija, koji je prodro u srce Balkana, pa provala principa Eugena do Skoplja i Kosova polja. Sporost sadašnjih priprema bila je osim toga fatalna; potratilo se u nepovrat skupocjeno vrijeme, ratno oduševljenje nezaposlene vojske pomalo je ohladnjelo, a kad je konačno glavni stan prenesen u Tuzlu, prošlo je ono krasno ljeto i primicala se jesen, najnepovolj- nije doba za područje, na kojemu su se imale voditi borbe. Konačno su i te borbe započele. Vodile su se osobito ogorče- no oko Crnog vrha, gdje se strme klisure stisnuše u labirint 155 neprobojnog prirodnog bedema, koji je štitio srpsku vojsku. Uza svu hrabrost i uza sve krvave žrtve nije Potiorek poma- kao frontu ni za pedalj naprijed. Uzrok je tome bio i taj, što je njegova vojska bila opremljena pretežno malim brdskim topovima, kojima dohvat nije bio ni pol tako dalek kao onaj Schneider-Creuzotovih poljskih topova srpske vojske. Zaludu je dovučeno onamo par brodskih topova i haubica s ratnih lađa, zalud je palo na Crnom vrhu na stotine najboljih bo- raca i cvijet hrvatske inteligencije: fronta osta nepomična. Tek pukim slučajem zatekoše u Škodinim tvornicama partiju poljskih topova, naručenih i spremnih da se pošalju u Kinu. Ove rekviriraše i poslaše na Drinu, i čim su stupili u aJkciju, postignut je prvi uspjeh: Crni vrh je pao, srpska fronta uzdr- mana, Austrijanci uzeše Valjevo i Uzice, ali mjesto da se odmah nastavi osvajanjem Mačve i Podrinja, bavio se Po- tiorek uređenjem vile kralja Petra u Koviljači ili Smrdan- banji, kako je narod zove, kamo će prenijeti svoj glavni stan. To oklijevanje dodijalo je i generalima i vojnicima pa i vre- menu, jer jesenje kiše raskvasiše tlo i oteščaše marševe po barama i blatu Mačve i Podrinja, pa je sve to dodijalo i naj- otpornijem vojniku; i na časnike je djelovalo čudno držanje vojskovođe, koje se nije dalo protumačiti nikakvim strate- škim razlozima. Značajna je i ova crta: podmaršal je doveo svoju diviziju iz Hercegovine preko kamenih planina u napornim marševima 156 i naravno, da je na onom ljutom kamenjaku stradala obuća pješaka, te su mnogi ostali bosi. Čim je stigao na određeno mjesto, iskao je, da mu se pošalje potrebni broj obuće, da za- mijeni istrošenu, a kad je prošlo desetak dana, a ni obući ni vijestima o njima ni traga, ponovio je svoj zahtjev, da se to pošalje. Ali mjesto toga dođe odgovor, da se opravda, zašto je prije desetak dana tražio toliko i toliko pari obuće, a sada znatno više! Da se je međutim obuća i dalje trošila i posta- jala neupotrebljiva, na to glavni stan nije ni mislio. Vojvoda Putnik odlučio se na očajan korak. Degarnirao je čitavu bugarsku granicu, povu- kao odanle svu vojsku, zaobišao njom austrijske čete u Mačvi i tako ih hametom potukao, da se ta vojska u potpunom ra- sulu razbjegla, većina je zarobljena, a jednom je tek dijelu uspjelo pobjeći preko Save u Srijem. I tako svrši neslavno ta Potiorekova vojna, koja je imala po općem sudu odlučiti sudbinom rata. U to je vrijeme premješten moj brat sa Soče s nalogom, da se javi u Potiorekovu glavnom stanu. Došavši u Sarajevo u vojnu komandu nađe on sve u najvećem zaprepaštenju, a da nitko nije znao, gdje se nalazi glavni stan poraženog voj- skovođe. U paničnom strahu, koji je ovoga obuzeo, izdan je nalog, da se svi mostovi na Savi dignu u zrak, a to je zna- čilo, da se Bosna i Hercegovina žrtvuju Srbima, koji bi bez sumnje sve Austrijance nemilosrdno masakrirali. I doista je most kod Brčkoga srušen; ali srećom onaj kod Broda, kud i kamo važniji, ostao je pošteđen, jer je zapovjednik mosto- brana bio razuman časnik, koji je znao prosuditi važnost toga mosta, i kako je bio oprezan, zaiskao je brzojavno obnovu tog naloga, jer nije bilo isključeno, da je prvi brzojav mistifika- 157 čija. Kako nitko živ nije znao, gdje je glavni stan, naravno nije brzojav bio dostavljen, niti je došao odgovor, i tako je spašen most, koji je bio jedina veza Bosne s Evropom. Vojvoda Putnik dobio je u tom ratu još jednog saveznika, koji mu je više valjao negoli Schneiderova artiljerija. To je ona srbijanska u š, koja je među pučanstvom Mačve i Po- drinja prouzročila epidemiju pjegavca takovih mjera, da su ljudi na hiljade umirali. Zaraza je prešla i na austrijsku voj- sku, te ju je uz tifus upravo decimirala. Tako svrši potučeni bjegunac Potiorek neslavno svoju karijeru kao vojskovođa, smatran doonda jednim od najspo- sobnijih u monarhiji. Njegovim nasljednikom imenovan je general Sarkotić. Nakon Potiorekova poraza prosuše se Srbi i Crnogorci istočnom Bosnom i dođoše do Trnova i Pala u neposrednu blizinu Sarajeva, te se grad nađe u to većoj opasnosti, što je Potiorek iz sarajevskih utvrda dao odvući sve iole valjane topove, a ostavio samo stare Uhatius-topove, koji su amo dospjeli još za okupacije 1878. I da su Srbi sve to znali, osvojili bi Sarajevo za pol dana. Srećom je Sarkotić brzo sredio prilike, popunio nedo- statke i Srbe potukao u Romaniji planini i kod Han Pijeska, izbacio ih iz Bosne, a za njima pođoše svi grčkoistočnjaci od Pala do Drine, da prebjegnu u Srbiju. Kod Čajniča zaustaviše Srbi taj val bjegunaca i zabraniše prijelaz preko stare gra- nice, pa ih tu pogibe na hiljade od pjegavca i tifusa, koji su tako harali, da su mrtvaci po nekoliko dana ležali nepoko- pani i tako zarazili sav kraj. Upravo je pravo čudo, da je 158 Sarajevo ostalo pošteđeno od te kuge, jer je od pjegavca umrlo samo nekoliko ljudi. Međutim su austrijske i njemačke čete protjerale srpsku vojsku iz Srbije i prisilile je na onaj očajni katastrofalni bijeg kroz Albaniju, na kojem je od bolesti i klimatskih nepogoda izginuo velik dio ostataka te vojske. To je ona glasovita albanska golgota, kojom su se Srbi kasnije dičili jednako kao i svojim katastrofalnim porazom na Kosovu prije pet sto- tina godina. Austrija je Srbiju zaposjela i u Beogradu ustrojila generalni guvernement, kojemu je na čelu bio general Rhe- men; a njemu je kao civilni bio dodijeljen dr. Ovaj potonji snašao se u svom novom položaju vrlo brzo, dapače je postao među Beograđanima ne samo popu- larna nego i rado gledana ličnost. Zahvaliti je to imao svome ljubaznom društvenom držanju, a i uslužnosti prema svakom, koji mu je dolazio s kojom opravdanom molbom, a još više, što je naučio prostonarodni govor Srijemaca kao da je tamo rođen. Karakteristična je za nj ova anegdota: čim je austrij- ska uprava preuzela vlast, isplaćivala je svima činovnicima i umirovljenicima plaću, ako su se prijavili. U Beogradu je živio i dr. Vladan Đorđević, bivši ministar predsjednik i li- ječnik kralja Milana i Aleksandra Obrenovića, koji se nije prijavio i nije zato dobivao mirovinu, jer se za nj nije znalo. U razgovoru s jednim prijateljem, koji je redovno dobivao mirovinu, savjetova mu ovaj, da ode Thalloczvju, koji će tu stvar brzo urediti. Đorđević ga posluša i čim je ušao u ured civilnog gouvernera, dočeka ga ovaj kao tobože starog znanca riječima: —' »O, Vladane... « 159 I čim je Thalloczy saznao, o čemu se radi, dozva jednog činovnika i naloži mu, da stvar odmah uredi i da donese svu zaostalu svotu. Za desetak časaka vratio se ovaj i preda Đorđeviću novac. A kad se Đorđević poslije sastao s prija- teljem, koji ga je savjetovao, da pohodi Thalloczvja, i upitao ga, kako ga je dočekao, odvrati sav oduševljeno: — Ma, brate, to je pravi naš čovek! « Ni u Beogradu nije Thalloczv zaboravio naš muzej. Kao svake godine došao je i ratne jedne godine u Jablanicu, da se nauživa par dana uskršnjeg odmora, te bi pozvao i mene, da razgovaramo o muzejskim stvarima. Tom mi je prilikom re- kao, kako se povela akcija, da se beogradske muzejske zbirke, koliko nisu opljačkane, porazdijele muzejima u Beču, Pešti, Zagrebu i Sarajevu, te me pozva, da dođem u Beograd u povjerenstvo, koje će tu podjelu obaviti. Ja sam međutim mo- lio, da se kod tog posla ne računa na mene, a kad me je za- čuđeno pitao za razlog, odgovorio sam mu, da nisam navikao nekomu, koji na tlima leži mrtav, prazniti džepove. Taj mu se odgovor svidio; potapša me po ramenu i reče: — To mi se, ćiro, od Vas sviđa! Vi ste pravi čovjek! To je bio ujedno moj zadnji sastanak s čovjekom, koji mi je uvijek bio iskren prijatelj; — naskoro je umro tragič- nom smrti. Kao predstavnik srpskog gouvernementa pošao je u Beč na pokop pokojnom caru Franji Josipu, a kad se vraćao u Beograd, nije ušao u vlak, kojim su se vraćali ma- džarski dostojanstvenici, jer se bojao meteža, koji je uvijek izbjegavao, te je svoja salonska kola dao prikopčati na vlak, koji je išao drugom obalom Dunava. Na kolodvoru nađe ne- ćakinju generala Rhemena, te joj kao kavalir ponudi svoja 160 salonska kola, a on uđe u vagon na njeno mjesto. Na izlazu iz jednog tunela dođe u noći do takva sudara s drugim vla- kom, da je tom prilikom poginulo mnogo putnika, a među njima i Thalloczv. Gđica Rhemen ostala je živa i zdrava. Zato je civilno pučanstvo moralo ostaviti Sarajevo, pa sam i ja sa svojom obitelji otputovao u Zagreb i tu pohodio svoga starog dobrotvora Kršnjavoga, i onda pošao u Zagorje na odmor. A kad je Sarajevo ostalo i dalje izvan područja voj- nih operacija, vratismo se nakon šest tjedana kući, gdje na- đosmo sve mirno i u redu. Po Sarkotićevoj pobjedi na Lov- ćenu i Mackensenovoj ofenzivi na Srbiju pomaknuto je bo- jište daleko na jug Balkanskog poluotoka, te o ratu, sve do njegova konca, nismo ništa čuli, osim onoga, što su javljala posebna izdanja novina, ili što bi pripovijedao poneki zna- nac, koji se vratio s albanske fronte. Da rat dalje traje, znali smo i po obrocima kruha, koji su postajali sve manji, po ne- stašici kave, riže, čaja i slične robe, koja se nije mogla dobiti ni za najskuplje novce. Srećom je povrća, mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda bilo u izobilju, te nismo toliko ni osjetili oskudicu u hrani. Rad u muzeju je silom prilika bio ograničen. Na terenu su obavljani samo najnužniji poslovi, i to u području, bližem Sarajevu. I osoblje je muzejsko bilo smanjeno, jer su mlađi činovnici bili mobilizirani, pa je tako bio ograničen i znan- stveni rad. Opseg »Glasnika« sve se više smanjivao, papir je postajao sve lošiji, a ilustracije svedene na najnužnije. Na Balkanu je, osim manjih akcija na solunskoj fronti, vladao mir. Važnijih je epizoda bilo samo na Soči, gdje se cijeli niz talijanskih juriša razbijao o junačke grudi hrvatskih 11 Ć. Spavala je nekim tvrdim mir- nim snom. Prizvani liječnik nije znao, šta joj je, i tek kad je bilo prekasno, ustanovio je upalu pluća. Bolovala je dese- tak dana i konačno mirno i zauvijek zaspala u svojoj 84. Prenijesmo je u Osijek i tu sahranismo u tvrđavnom groblju u grobnici, u koju je, 41 godinu prije nje, legao naš pokojni otac. Sahranismo je s uvjerenjem, da je legla u grob dobra žena i uzorna majka, koja je sav svoj život i snagu posvetila svojoj djeci, a ako joj mi tu ljubav i nismo mogli naplatiti, naći će plaću za to u drugom sretnijem životu. U određeno doba našao sam se tamo i zatekao poglavara, gdje me čeka pred kapijom, koja vodi u dvorište. No nije me vodio u Ko- nak nego u park oko Konaka, s primjedbom, da ono, što mi ima reći, ne treba nitko čuti, jer i u Konaku imadu i zidovi uši. Sjedosmo na jednu grmljem opasanu klupu, i tu mi on razloži, da mu vrlo hitno treba pouzdanih informacija o od- nošaju Srijema prema Hrvatskoj u prošlosti, te imadu li Ma- džari ikakvih iole opravdanih aspiracija na taj dio hrvatskoga 162 tla. Molio me, da mu sve, što o tom pitanju znam, napišem pregledno i strogo objektivno, a rukopis da mu pošaljem naj- dulje za 48 sati. Čim sam stigao u muzej, dadoh se na posao. Potražio sam potrebna povijesna vrela o tom pitanju, a napose o bor- bama i intrigama, koje su se u prvoj polovici 19- vijeka vo- dile radi tog pitanja u Slavoniji sve zbog tadašnjeg zahtjeva Madžara, da im se prepusti Srijem. Napisao sam u žurbi raspravicu o tomu, a tenor joj je bio taj, da je Srijem od- vajkada jedna od najstarijih hrvatskih županija, da je to ne- sumnjivo ostao do turske okupacije Slavonije, a iza nje se vratio opet u sklop ostalih hrvatskih županija i ostao do da- nas integralni dio kraljevine Hrvatske. Spomenute madžar- ske aspiracije da je onda podupirao samo neznatan broj osje- čkih madžarona Salopek i dr. Pišući tu raspravu došlo mi na um, da su onda madžar- ske novine nekoliko puta iznosile kao madžarski ratni cilj misao, da se Srbija pripoji Madžarskoj i da joj zato treba pripojiti i Srijem kao koridor, koji će vezati Srbiju s Ma- džarskom, a Hrvate će trebati odštetiti time, da im se pri- poji Bosna. Tu mi ideju za svog života razlagao i pokojni civilni guverner okupirane Srbije Thalloczv, koji je onda bio Tiszin prijatelj i informator u povijesnim pitanjima. Svoj spis svršio sam istu večer, a sutradan sam se rano dao na posao, da ga na pisaćem stroju prepišem u čisto. U tom me je poslu zatekao Sarkotićev tajnik, mladi dr. Kuše- vić, s porukom, da mu hitno predam naručeni elaborat. Re- koh mu, da ga baš prepisujem, te ga zamolim, da pričeka, dok svršim. Odmah sam se dosjetio, da će sa Sarkotićem raspravljati i o pitanju odcjep- ljenja Srijema; a ako je to pitanje onda skinuto s dnevnog reda, držim, da je to posljedica moje rasprave, i da se Sar- kotić energično zauzeo za integritet hrvatskog područja. Da- nas, nakon dvadeset i tri godine, nameće mi se paralela iz- među ovog od Sarkotića osujećenog pokušaja odcjepljenja Srijema i njegova kasnije faktično provedenog pripojenja Srbiji, kad je među hrvatskim predstavnicima bilo i takvih, koji su Sarkotića dali oružanom silom ispratiti u Zagreb i tu ga čak i pritvorili. Od svih tih »rodoljuba« nije ni jedan digao glas, da prosvjeduje protiv ove amputacije. Tako je Tisza bio loše sreće u tom pitanju kao i u svo- jim pregovorima s bosanskim ličnostima, koje je pozvao na konferenciju u vladinu palaču, te je razočaran ostavio Sa- rajevo. SADRŽAJ OSIJEK 5 ZAGREB 14 SVEUČILIŠTE 19 SARAJEVO 30 RAZLIČITE LIČNOSTI 38 FRA GRGO 47 OLOVO 53 IZGUBLJENE STARINE 59 PRVI SUKOB 62 PRVE ISKOPINE 65 OTVORENJE MUZEJA 73 SURADNICI 77 VARAVE SUDBINE 84 JEZIČNE STUDIJE 90 ZNANSTVENI KONGRESI 95 IZLOŽBE 99 BARUN BURIAN 103 PUT U RUSIJU 107 DONJA DOLINA 1 DRUGE ISKOPINE 115 HRVATSKI KLUB 120 NESUĐENA IZLOŽBA 124 ARHIVSKE STUDIJE 127 ANEKSIJA 1 NJENA PREDIGRA 131 1914 147 ODJECI SVJETSKOG RATA 154.

Agencija za poznanstva -VERONIKIN KLUB-
Dođite po Lili i pružite joj topli dom kakav zaslu- žuje - poručuju iz Udruge Spas. Ovo je veliki dan za sve branitelje, za domovinsku i iseljenu Hrvat- sku. Naslov: Odg: Brkobradate BRT njuške Autor: golden shine - Lipanj 17, 2007, 06:33:02 Jooooj, kako si slatko ispala, Nikita! Kaže mi Moja da sam lijepa i draga na nju. Ulla, ni ja ne znam kaj s tim snijegom… Ali sjećam se velikog dubokog snijega u mojoj rodnoj Rusiji. Drago nam je sto ste nasle svoje dvonošce.

[Šta je duša?|Herceg novi plaze slike|Kurve karlovac]

Oznake: Varaždinski, tjednik, br, 16