23 - Hvala Vam!
10.08.2015.
Za prvi smo dan našeg tripa Luka i ja odlučili odvoziti 50-ak km što je uključivalo prolazak po staroj Samoborskoj, Rakov Potok, Pavučnjak, Klinča Sela, Jasku sve do Draganića. Ne tako zahtjevna i ranije pređena ruta za jednostavniji početak. Uostalom, tko se želi na samome početku obeshrabriti. Naravno da su nas već prvoga dana na putu dočekali mnogi usponi i padovi. S bisagama težine od preko 15kg to i nije baš neki chill uvod, ali što se mora...
Nakon što smo prvu noć odradili na poznatom terenu, vikendici nedaleko Karlovca, sljedeće smo jutro doslovce jurili na vlak. Umalo nam se ta jurnjava na vlak i tendiranje tome da izbjegnemo Gorski Kotar obila o glavu. Jasno, popravljaju prugu... i da, jasno, HŽ nije smatrao bitnim obavijestiti nas o radovima prije samog kretanja istoga, kao i o tome da ne znaju kako prevesti bicikle busom koji na dionici Ogulin-Delnice mijenja vlak.
Baš suprotno, pustiše oni nas da se udobno smjestimo u vagon za bicikle, zapričamo s dvije teen Francuskinje koje također putuju u pratnji bajkova kupnjenih dan ranije na Hreliću i onda pljuska u lice - u Ogulinu moramo iz vlaka, a bus koji do Delnica mijenja taj vlak samostalno odlučuje o tome hoće li primiti bicikle u bus. (?!) Nda, dakle, potencijalno ostajemo usred Ogulina iako smo kupili karte za Rijeku te iako nitko prije no što je vlak krenuo nije smatrao bitnim napomenuti da oni zapravo i doslovno nemaju pojma što će s tim našim biciklima u Ogulinu.
I sad ti objašnjavaj Francuskinjama, šprehaj engleski i ogovaraj naše željeznice, maši rukama i nogama, pokazuj na GPS di moramo van...
No, put nam je već drugi dan pokazao kako se za sve pobrine. Francuskinje su izašle ranije i dogovorile da ih pokupe frendovi. Uhh, lakše je... umjesto četiri, sad treba nagovoriti vozača busa na prijevoz dva bicikla. Pobjeda! Zgurali smo bajkove, bisage i ruksake na stražnji kraj busa, progurali se iza, sjeli i napokon krenuli dalje za Rijeku.
Budući da smo u pokušaju dolaska do Korza zalutali u brodogradilište odlučismo da nam je dosta Rijeke i da se jedva čekamo baciti u more. Tako je i krenulo... Opatija- Ičići-Ika-Lovran. Tu nam je dosta... Tu nas hvata mrak i vrijeme je da krenemo u potragu za molom, skuhamo večeru i na spavanac. Sutra nastavak, srećom bez susreta s HŽ-om. J
Nela i Luka
Oznake: Puževanje, Putovanja, bicikl, kampiranje, Trip
komentiraj (0) * ispiši * #
INTRO
09.08.2015.
Hladna je jesenska večer. Gorući od temperature koja me dva dana prije zahvatila, s maramicom u ruci, grabim korake prema Kinu Europa. Naime, tamo oni kojima se divim... oni mali, a opet u svojoj malenosti tako veliki... oni vidljivi... imaju svoje putopisno predavanje. A ja?! Recimo da sam sjedeći pored njega, a koji mi je narednih godinu dana nabijao to na nos (hvala ti na tome), zapamtila riječi Davora Rostuhara o tome kako mi živimo u „ako“ kulturi.
I zaista, oboružala sam se svojim „akaćima“ i krenula pobijediti svijet - da bi svijet na kraju pobijedio - mene. Prošla sam sve do jednog ispita i čekalo me, takoreći, prazno vrijeme do posljednje studijske godine... i tu smo gdje jesmo! Kao od šale pali su svi uvjeti, svi „akaći“ i sve kočnice. Tresem se kao prut... što od uzbuđenja, što od opće frke i kolebanja moga bića. Danas krećemo!
Kamo? Mediteranskom rutom od Istre pa kud nas naši dvopedalaši odvedu. Koliko? Onoliko koliko bijelo, lajavo, klupko vune bude to dozvoljavalo ovdje u Zg-u i onoliko koliko rano moji FPZG-ovci odluče objaviti proceduru i termin upisa u velebnu petu. Također, onoliko koliko naš hrvatski džeparac bude trpio nemilosrdne europske standarde.
Prošlo je mnogo vremena od kada je moja ruka s olovkom u ruci ubijala zatupljujuću bjelinu papira. Godine su prošle. Napokon, put mi je dao uvjerljiv razlog da se vratim. Kako je meni silovito u ruke gurnuo razlog da se okrenem pisanju, tako je njemu uvalio fotić u ruku i naložio mu da radi ono što bi trebao... ono što ga je nekoć istinski veselilo.
Njemu su kampiranje, hemmoci, šatori, fotići, objektivi, ekspozicije,... termini kojima barata usred noći. Nešto poznato. Nešto njegovo. Meni su pisanje, članci, reportaže, romani, amatersko fotografiranje i hvatanje interneta ono s čime se ujutro budim i navečer liježem (ne, ne šalim se ovo za internet 
).
Povezuje nas četverogodišnja veza i strast prema dvama kotačima, dvije pedale, volanu i rogovima. Prema brzini kojom u danu možeš prijeći zadovoljavajuću udaljenost, a da pri tome doživiš svako mjesto kojim prolaziš...
Dragi stranče, paradoksa li, mi danas krećemo. Bit će pisanja o tome s čime smo sve nakrcali naša dva suputnika, povremenih javljanja s lokacija, zapažanja, fotografija i nadamo se mnoštvo dobre zabave, a malo agonije...
Nela i Luka
Oznake: Puževanje, Putovanja, bicikl, kampiranje
komentiraj (0) * ispiši * #
