Put jednostavnosti https://blog.dnevnik.hr/putjednostavnosti
petak, 30.09.2011.
Voooolim bicikl!
Našla sam, nakon dosta pokušaja, takvu rutu od kuće do posla da oko polovice puta, ili čak više, vozim dalje od velikih prometnica, buke i smrada automobila, i bez gužve pješaka. Okružena gotovo prirodom, iako se ne mičem iz Zagreba.
Vožnja bicikla me razbuđuje ujutro dok idem na posao.
Opušta me i rješava stresa kada se vraćam s posla.
Omogućuje mi vježbanje takoreći neprimjetno, na putu na posao i s posla, bez da moram odvajati posebno vrijeme za to.
Učvršćuje mi noge i guzu ;)
Ubrzava mi rad srca i produbljuje disanje.
Od kada na posao idem biciklom, nestalo je nervoze oko kašnjenja na posao. Prometne gužve me ne diraju, tramvajski zastoji me ne diraju, svaki dan mi treba jednako vremena za put.
Nema živciranja oko traženja parkinga.
Ne trošim novce na prijevoz (gorivo, održavanje auta, tramvajske karte...)
Ne zagađujem okoliš.
Ne stvaram buku niti smrad.
U dodiru sam s prirodom, osjetim vremenske prilike, promjene godišnjih doba, vjetar, sunce, maglu.
U proljeće vidim prvo cvijeće kako niče iz zemlje u vrtovima, na jesen promjene boja lišća.
Ne vozim po kiši, osim ako me neplanirano ne „zaskoči“, iako i to ljeti zna biti gušt, pogotovo ako se vozim doma pa odmah uskočim pod tuš.
Smiruje me. Smanjuje nervozu. Uklanja žurbu. Sve češće polako vozim i upijam dojmove iz okoline.
Kada jurim, jurim iz čistog užitka kretanja, a ne radi žurbe.
Kada sam zamišljena, vrijeme polagane vožnje je i odlično vrijeme za promišljanje i donošenje odluka.
Uživam u:
tišini
vjetru u kosi
svježem zraku od kojega se ovih dana ugodo ježim, kada mi se vjetar uvuče u rukave
suncu na licu
mirisima jeseni (da, jesenski zrak, pogotovo ujutro, ima poseban miris, vlažno-hladno-zemljan)
zlatnim zrakama sunca kroz koprenu blage izmaglice
rosi što sjaji na travi
pogledu na Savu, svaki dan drugačiju – danas je bila dosta visoka i neobično mirna, bez i jednog vidljivog vira, poput sjajnog ogledala s kojega se odbijaju sunčeve zrake
osjećaju kretanja, osjećaju vlastite energije
radosti koju sve nabrojano stvara :)
četvrtak, 29.09.2011.
Još eko sitnica
Kao što sam i mislila, naknadno sam se sjetila još nekih stvari koje redovno radim:
Voda:
Na svim slavinama i na tušu imam montirane tzv. perlatore koji u vodu umješavaju zrak – dobiva se bogat mlaz uz 50 – 60 % manju potrošnju vode.
Struja:
U stanu imam centralno grijanje preko gradske toplane. Za moje pojmove toplog i hladnog to grijanje je često prejako tako da sam na radijatore postavila ventile kojima reguliram koliko će grijati. Na žalost, prečesto ljudi koji imaju centralno preko toplane misle samo o financijskoj strani pa „kada će ionako platiti jednako grijali puno ili malo“ imaju istovremeno radijatore odvrnute na maksimum i otvorene prozore da im ne bude vruće.
Klima uređaj sam ovo ljeto palila možda 3-4 puta iako mi je stan okrenut na jug i ima velike staklene plohe preko kojih se stvarno jako ugrije od cjelodnevnog sunca. Nisam je palila, zato što sam napokon shvatila kako dobro i bez nje održati stan na ugodnoj temperaturi. Ovako: prije nego ujutro odem na posao zatvorim sve prozore i balkonska vrata i spustim rolete do kraja. Popodne kada se vratim kući dignem rolete da mi ulazi svjetlo, a prozore otvorim tek iza 10 navečer kada vani temperatura padne, i to ih otvorim sve ili gotovo sve, i ostavim ih otvorene cijele noći da ulazi svježiji zrak. I dok god se toga dosljedno pridržavam svaki dan, stvarno funkcionira.
Naravno, preko zime imam podignute rolete tako da sunce kroz staklo dodatno zagrijava stan.
Kupovina:
WC papir i papirnate maramice kupujem isključivo izrađene od recikliranog papira.
srijeda, 28.09.2011.
Zdravlje, mladost, ljepota
Svi smo više ili manje (više više nego manje) zainteresirani za poboljšanje i očuvanje ovoga troje, i to ne nužno ovim redosljedom. I većina nas je spremna platiti puno previše novaca za postizanje tog cilja. Čarobne pilule (vitamini, minerali, aminokiseline, antioksidansi, biljni ekstrakti, Q10, L-karnitin, zelena magma, spirulina.....), još čarobnije kremice (protiv celulita, protiv bora, za podizanje grudi, zatezanje trbuha, sjajan ten....), pa onda sve moguće spravice za vježbanje koje u roku 2 tjedna garantiraju preoblikovano tijelo, mišiće i nestanak špeka, celulita i ostalih ljepota. Pa onda kozmetički tretmani, masaže za opuštanje i bolji tonus kože, tretmani lica koji vam vraćaju sjaj, razne manikure, pa sva moguća šminka.... Organizirani oblici vježbanja, u točno određeno vrijeme. Pa tko će to sve poplaćati? Naći vremena za sve? I dalje, da li nam je to uistinu potrebno?
Ne, ne, ni slučajno ne mislim reći da ne trebamo paziti na svoj izgled, još manje na zdravlje. Ono što želim reći je da nam većina tih preparata, spravica, programa i tretmana zapravo ne treba. Kompliciraju nam život. U ionako prenakrcane dnevne rasporede pokušavamo ubaciti još i vježbanje u nekom centru, masažu, sve i svašta. Umjesto da nam budu gušt i opuštaju nas, te aktivnosti postaju obaveze koje moramo izvršavati i stvaraju dodatni pritisak, grižnju savijesti ako ih preskočimo. Pa da umirimo grižnju savijesti, kupimo neku skupu kremu koja će nam zategnuti tijelo. Ne stignemo se kvalitetno hraniti pa kupimo bočicu tableta za koje nam kažu da ionako sadrže puno više potrebnih vitamina, minerala i drugih tvari nego što ih prehranom možemo unijeti u organizam.
Pa, ne slažem se s time. Poneki dodatak prehrani nam može pomoći, pogotovo u stanjima pojačane iscrpljenosti kao posljedica bolesti i sličnoga, ali niti jedna pilula i niti jedna kremica nam ne mogu zadržati zdravlje, mladost i ljepotu. Mogu malo pomoći u tome, s naglaskom na malo. Ono jedino što nam može puno pomoći je naravno malo kompliciranije, barem u početku dok se ne usvoje nove životne navike. Zahtijeva određene promjene u načinu života i prvenstveno u načinu razmišljanja.
Jedino što stvarno utječe na stanje našeg organizma, a što ovisi o nama i onome što radimo, su prehrana, fizička aktivnost i opuštanje / odmor. Ostalo, tipa genetske predispozicije, je naravno van naše kontrole. I ovdje kao i u svemu možemo samo igrati s kartama koje su nam dane, ali bitno je kako igramo.
Znači hrana, kretanje i opuštanje.
Zdrava, izbalansirana, cjelovita prehrana je jedan od temelja o kojima ovisi naše zdravlje. Zdravija prehrana = zdraviji organizam = manje bolesti, sporije starenje, ljepši (zdraviji) izgled. Sve to je posljedica unosa mnoštva nutritivnih tvari koje su nam potrebne, u njihovom najboljem obliku.
S druge strane fizička aktivnost, odabrana tako da odgovara našem temperamentu, jača krvožilni sustav, produbljuje disanje čime organizam dobiva više kisika, ubrzava izbacivanje štetnih tvari, jača mišiće, zateže cijelo tijelo, popravlja držanje. I ništa manje bitno, fizička aktivnost utječe i na naše psihičko stanje, što je također nezaobilazan faktor našega zdravlja.
Stres se najbolje izbaci znojenjem, pogotovo na svježem zraku. A već i vrapčići na grani cvrkuću o tome kako je stres uzročnik dobrog dijela bolesti današnjice, znači definitivno ga se treba riješiti. Ako već ne možemo smanjiti količinu stresu koju primamo, onda barem moramo naći načine da ga se riješimo, očistimo od njega. Naravno, postoje i druge metode otpuštanja stresa, meditacija, joga, može i dobra masaža povremeno (ali ne kao jedini način opuštanja), boravak u prirodi. I naravno potrebna je dovoljna količina sna.
U idealnom slučaju, shvatite ovo kao nadogradnju a ne osnove postavke, nakon što organizam oslobodimo stresa, odmorimo, kvalitetno ga nahranimo i dobro pokrenemo, bilo bi poželjno i dobro ga duhovno i umno nahraniti. To može biti čitanjem, učenjem nečega novog što nas veseli, bavljenjem hobijem, igranjem s djecom... bilo čime što nas veseli i stvara osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti.
Time smo „nahranili“ i naše tijelo, i um, i duh, i stvorili podlogu za optimalno očuvanje zadravlja, mladosti i ljepote.
utorak, 27.09.2011.
Tinariwen
Savršenstvo doživljeno po 4. put.
Ritmičnost i melodije predivne jednostavnosti i hipnotičke privlačnosti- vjetar, pijesak i zvijezde negdje visoko. Polagan ritam, ritam otkucaja srca. Onda sve brži, uzbuđeniji, ali i dalje ljudski. Tako dalek kulturom, tako blizak u svojoj suštini. Razumljiv bez razumijevanja riječi, razumljiv srcem.
Muzičko putovanje koje završava u dubini duše.
Jednostavno predivno svaki put :)
četvrtak, 22.09.2011.
Eko sitnice koje me vesele
Razmišljajući kako da počnem pisati ovaj tekst, pokušala sam se sjetiti kada je i kako započela moja fascinacija prirodom i općenito svijetom koji nas okružuje, kojega smo nerazdvojni dio.
Biti će vjerovatno da počeci sežu u dosta rano djetinjstvo jer od kad se mogu sjetiti sebe, mogu se sjetiti i gledanja dokumentaraca Sir Davida Attenborougha o fascinantnim životinjama i ekosustavima širom cijeloga svijeta. Nešto kasnije mama mi je kupila i nekoliko njegovih knjiga koje sam više puta pročitala od korica do korica. To je bilo u osnovnoj školi. Sjećam se i srednjoškolskih udžbenika za botaniku i zoologiju koje sam kupila u 7. ili 8. razredu osnovne škole i također već tada pročitala i dobrim dijelom naučila. Tada sam bila uvjerena da ću jednoga dana studirati botaniku.
Tijekom srednje škole shvatila sam što ljudi čine Zemlji i sanjala da se jednog dana priključim Greenpeaceu. Moja maturalna radnja je imala za temu „zbrinjavanje gradskog otpada na primjeru grada Zagreba“. U školi sam provela veliku anketu o navikama recikliranja i odvojenog prikupljanja otpada u kućanstvima (kontejneri za staklo, papir, PET su se pojavili godinu, dvije ranije i mi smo doma revno već tada odlagali svaku vrstu u svoj kontejner- ja sam time maltretirala ostale ukućane). Želja o studiju se promijenila na imaginarni studij o zaštiti prirode.
Kako takav naravno ne postoji, a od studiranja biologije u bilo kojem obliku su me zdušno svi oko mene odgovarali jer „nisam valjda luda da studiram tako težak fakultet nakon kojega sigurno neću moći naći nikakav poso“ (ispravka, mama je bila na mojoj strani, ali njeni savjeti da slijedim svoje snove nisu bili dovoljno glasni) pokleknula sam pred mišljenjem većine i upisala teški dosadni studij kojega uz iznimku 1-2 predmeta nisam nikada zavoljela, ali koji je garantirao dobar posao. Ukratko, prodala sam se. U svoju obranu mogu samo reći da sam se prodala isključivo radi vlastite nesigurnosti, nisam imala dovoljno povjerenja u sebe pa sam se dala nagovoriti. Moje iracionalno ja i dalje povremeno žali radi toga, iako ga racio pokušava ušutkati argumentima koji imaju puno veze s (materijalnom) sigurnošću, a ništa sa srcem.
No, iako me profesionalna karijera odvela u drugom smjeru, moji pogledi na svijet, i osjećaj da trebam učinititi što više mogu da ga očuvam, su ostali isti. Na trenutke slabiji, na trenutke jači, ali uvijek prisutni. Vremenom sam postala manje radikalna, shvatila da mom karakteru ne odgovara aktivizam, da nisam za javne akcije, dapače često mi je mnogo toga preekstremno za moj osjećaj dobrog ukusa. Doviđenja Greenpeace, ja ću djelovati u svom mikrokozmosu, koliko god se to činilo irelevantno na višoj, da ne kažem globalnoj razini.
I koje su to stvari koje radim i koje me vesele jer imam osjećaj da čine nešto pozitivno za svijet oko nas?
Kupovina (od kuda sve kreće):
1. imam sreću da živim u blizini tržnice pa sve što mogu kupujem na njoj a ne u supermarketima – po mogućnosti biram svježe sezonske, lokalno uzgojene namirnice, grozim se npr. salate pakirane u plastične košarice, grincajga na stiroporskom podlošku... em nisu svježi, em su tko zna čime sve nafilani, em se s njima kupuje hrpetina nepotrebne ambalaže koju će se baciti čim se dođe kući
2. u trgovinama biram namirnice bez nepotrebnog viška ambalaže (čemu kartonska kutija oko plastične tube paste za zube???)
3. kupujem velika pakiranja proizvoda koje znam da stignem potrošiti (da se opet vratim na pastu za zube, čemu uzeti onu od 75 ml kada mogu od 120 ml), puno je manje ambalaže u odnosu na ono što stvarno kupujem; naravno kod proizvoda koje manje trošim kupujem mala pakiranja da na kraju sve ne završi bacanjem pokvarenog viška
4. sa sobom uvijek imam platnenu vreću za kupovinu, ili ih ponesem više kada idem u veću kupovinu, tako da vrlo rijetko uzimam najlonske vrećice; žalosna iznimka tu je još uvijek kupovina na tržnici gdje htjela- ne htjela završim s hrpom najlonskih vrećica jer više gotovo nitko nema one smeđe papirnate nego važu direktno u najlon, a ne želim baš staviti krumpire ili voće iz kojega curi sok direktno u platnenu vreću
Otpad:
5. sav otpad razvrstavam i to po skupinama:
- povratna ambalaža staklo, PET, aluminij (ide u trgovinu),
- papir (novine ne kupujem, ali se ovo svejedno brzo puni kartonskim kutijama, išaranim papiramima od cura, vrećicama od kruha...),
- staklo koje nije povratna ambalaža (razne staklenke, boce od maslinovog ulja i sl.)
- plastika (sva razno-razna plastična ambalaža),
- najlonske vrećice (koje ne stignem upotrijebiti za bacanje komunalnog pretežno biljnog otpada)
- posebno su tu i povrememe vrste otpada kao stare baterije (iako pretežno koristim baterije koje se pune), ostaci lijekova, boja preostala nakon boajnja stana, pokvareni mobitel...
Sve gore navedeno peridički završi na reciklažnom dvorištu. Do sada sam taj otpad sortirala u vreće na balkonu, ali zauzimao mi je puno mjesta. Nedavno sam u Ikei našla odlične spremnike, praktične i zauzimaju malo mjesta koje mislim staviti u špajzu tako da će balkon napokon biti raskrčen ;)
6. papire isprintane s jedne strane cure koriste za crtanje, dio odnesemo i u vrtić
7. na vikendici imamo kompostište pa taj kompost koristimo za vrt i cvijeće
Čišćenje i pranje:
8. kupaonicu i staklene površine (prozore, ogledala) čistim alkoholnim octom kojega držim u boci s pumpicom (npr. od nekog klasičnog sredstva za čišćenje), posprejam, prebrišem mokrom spužvom – odlično uklanja kamenac i otiske prstiju
9. kuhinjske površine, uključujući i ploču za kuhanje, perem običnim detergentom za suđe
10. suđe perem u perilici za suđe, gotovo uvijek na najblažem programu (najniža temperatura, kraće vrijeme pranja = najmanja potrošnja energije), bitno je samo da suđe prvo namočim (isto u perilici) i sve se opere; imam malu perilicu (45 cm) i za 1 pranje mi je dovoljno ½ tablete detergenta
11. veš perem na niskim temperaturama, šareni na 30° (40° ako je jače zaprljan), bijeli na 50° (60° ako je jače zaprljan, na 95° operem samo ručnike 1-2 puta godišnje)
12. imam sreću da imam zatvoreni balkon s puno užeta za sušenje veša tako da veš mogu lijepo raširiti i ne moram ga pričvršćivati kvačicama tako da je ravan kada se osuši i, uz iznimku pokoje košulje ili suknje, ne peglam ga
Prijevoz:
13. nemam auto
14. puuuuno pješačim
15. puno se vozim na biciklu, uključujući na posao kada god vrijeme dopušta
16. kada je loše vrijeme, na posao idem s prijateljicom koja ionako ide autom (iako sam i nju uspjela nagovoriti da povremeno ide biciklom)
17. kada idem s curama u grad ili slično, idemo javnim gradskim prijevozom
18. u iznimnim prilikama se vozimo taxijem (Cameo je stvarno zakon), tako da nam auto u gradu stvarno ne fali
19. za van grada se auta ipak ne želim odreći, na putovanja idemo autom od dečka, ali oboje vozimo ekonomično- ne jurcamo, ne ubrzavamo turbo brzo i sl; možete nas vidjeti kako se po autoputu opušteno kotrljamo 100 na sat ;)
Voda:
20. ne puštam vodu da nepotrebno teče dok npr. perem zube
21. imam vodokotlić kojemu mogu zaustaviti vodu kada je dovoljno isteklo, većinom ne ispustim svu vodu
22. pazim da mi slavine i kotlić ne kapaju
Struja:
23. gasim svjetlo kada izlazim iz neke sobe, ne puštam da gore nepotrebno
24. koristim većinom štedne žarulje
25. posebno me sretnom čini lampa za čitanje koju sam nedavno kupila, a koja ima bateriju na solarno punjenje i LED žarulju – ujutro je ostavim ispred prozora da se napuni i cijelo večer mogu čitati (kada bih imala cijelo veče samo za čitanje ;))
26. planiram reflektorku na stropu zamijeniti lusterom s LED žaruljama koji neusporedivo manje troši (cijeli luster samo 6 W!) a isto daje odlično svjetlo, našla sam krasnu i samo je još moram otići kupiti
27. za raconalno korištenje struje kod pranja, sušenja i peglanja veša vidi pod 10 i 11
28. za punjenje mobitela također koristim punjač koji se puni solarnom energijom
29. na kompjuteru nemam screen saver nego se monitor nakon 15 min nekorištenja zacrni
30. kuham na plin
31. ne koristim nepotrebne potrošače energije u kuhinji tipa sjeckalice za povrće, električne cjediljke za agrume i slične gluposti, čak i mikser vrlo rijetko vadim, kolači su mi većinom ručnom izmućkani (da
Vjerovatno ima toga još, ali mi sada ne pada na pamet.
Ako i vi imate svoje male zelene trikove, bilo bi mi vrlo drago da ih napišete ovdje.
srijeda, 07.09.2011.
Ne želim karijeru!
Karijera? Ne, hvala.
Samo si je vi lijepo uzmite koji je želite. Mene, hvala na pitanju, stvarno ne zanima.
Kada sam mlada i nadobudna prije x godina završila fakultet i zaposlila se u velikoj dobrostojećoj korporaciji, zamišljala sam kako bi bilo lijepo nakon što kroz nekoliko godina dokažem da znam, hoću i mogu, počnem lagano napredovati u karijeri. Neka niža direktorska pozicija, x godina kasnije stepenica više i tako malo po malo. Poslovna putovanja, bitni sastanci... heh, baš sam pušila priču. Iako, u svoju obranu mogu reći da sam vrlo brzo spoznala kakva je istina i kako stvari u korporacijama funkcioniraju.
Ako ste na dnu (uključujući tu i cijeli sloj VSS-a bez „funkcija“ i „pozicija“) vi ste robovi. Rintate. Svakoga dana rintate sve više jer se obim poslova povećava, a broj zaposlenih smanjuje. Nitko vas ništa ne pita, nikoga ne zanima što mislite. „Šuti i radi, nisi ti ovdje da misliš.“ Plaća vam naravno ne prati povećanje posla. Ista je godinama, bez obzira na inflaciju, te zapravo svake godine zarađujete sve manje i manje, a radite više i više. Ako se slučajno usudite tražiti povišicu odgovor je: „budite sretni da imate posao i da vam se plaća ne smanjuje (iako se de facto smanjuje samim time što ne raste), znate koliko ih ima na burzi koji bi bili sretni da mogu raditi za manje nego što vi dobivate.“
Ako ipak imate tu sreću da ste providnošću ili ludom srećom izabrali takvo zvanje da ipak niste toliko zamjenjivi (barem ne za tako nisku plaću), ili već radite toliko posla da bi za zamjenu trebalo uzeti 2 ili čak 3 nova čovjeka, ili vam tržišne prilike idu na ruku jer relativno lako možete naći bolje plaćen posao, onda ćete možda ipak dobiti povišicu. Naravno, to ne ide glatko. Nitko ne dobije povišicu kao nagradu za učinjeno, ne ne. Povišicu trebate tražiti, više puta, godinama, svaki put prolazeći kroz neugodne razgovore s nadređenima. Ponekad pomaže tek gotovo riješen odlazak iz korporacije. Čovjek se ne smije osjećati nagrađen povišicom. A ne, onda bi se možda umislio. Davanjem povišice radnika treba poniziti, nabiti mu na nos da je zapravo nije zaslužio ali milost onih gore je ipak velika pa će izaći u suret, „to je više stimulacija“, „zapravo ste nas ucijenili“, „od sada očekujemo da zadatke obavljate s osmjehom i poletom“ (kao da ste do sada samo kopali nos i čitali novine), „znate da ćete sada (još) više zadataka dobivati“, to se podrazumijeva, bla bla bla... Stvarno treba imati debelu kožu da se proguta sva ta hrpa sranja koja izbace pred vas. Ali proguta se, ipak živimo od plaće a ne od riječi, lijepih ili manje lijepih.
Niži menagement, e to je tek je... pozicija. Plaća je veća, možda je tu i službeni auto, laptop, ali očekuje se da ste na raspolaganju korporaciji 24 sata dnevno, 365 dana godišnje. Ostajanje nakon radnog vremena? Pa niste normalni da ne ostajete nakon radnog vremena, vi želite dalje napredovati. Godišnji? Najviše 2 tjedna, naravno uz uvijet da svaki dan barem jednom pregledate pristigle mailove i naravno odgovorite na njih i napišete koje izviješće ili nešto slično. Naravno, ako je neka frka, očekuje se da se isti dan spakirate i vratite na posao. Penjanje po ljestvici nosi još jednu novu okolnost: sada ste iznad nekih drugih. To se u prvi čas može činiti dobrim, sad ćete vi svakoga staviti na njegovo mjesto. Ali! Sada ste postali osoba kojoj oni ispod istresaju svoje nezadovoljstvo. Koža vam mora postati sve deblja jer sada ste vi osoba koja mora onima ispod govoriti: „povišica nije odobrena“, „da, taj posao mora biti gotov sutra (iako znate da se ne može napraviti za manje od tjedan dana)“, „morate razumijeti Upravu“, „vremena su teška za sve“, „strpite se“... Naravno, istovremeno ste od gore pritisnuti suludim zahtijevima što sve mora biti postignuto do kada, planovima, ciljevima, predviđanjima, ostvarivanjima, smanjenjem budžeta, uštedama... Stvarno privlačno.
Stepenica više, luđi zahtijevi. Luđi tempo. Deblja koža. Puno više govana koja treba primiti od gore i proslijediti dolje. Obavezna „druženja“ s drugim direktorima. Obavezni odlasci na utakmice, pića... „Opušteni“ razgovori u tim situacijama koji se nakon par minuta vrate na zaradu firme, konkurenciju, tržište, poboljšanja, zahtjeve, pritiske. Pritisak raste. I raste. Rastu i novci, naravno. Često vrtoglavo rastu. Ali, da li to vrijedi? Stres, pritisak, nervoza, očekivanja, apetiti, podređenost cilju.
Eh, da je barem taj cilj plemenit, još bih mogla razumjeti. Ali u našem divnom konzumerističkom društvu ciljevi su gotovo isključivo zarada, zarada i zarada. U prvom redu za vlasnika / vlasnike korporacije, a onda posljedično i za vjerne sljedbenike.
Slobodno vrijeme nestaje. Vrijeme za obitelj nestaje. Vi nestajete, a na vašem mjestu je Direktor/ica kojega/koju podređeni mrze a istovremeno vam zavide i žele doći na vaše mjesto. Plaćeni ste da za korporaciju radite prljave poslove. Da smišljate načine kako od naivne raje izmusti što više novaca i prebaciti ih u povlaštene džepove. Da lažete podređenima , dijelite otkaze. Bogato ste nagrađeni za to, imate lijepe kuće i skupe automobile, dizajnersku odjeću, djacu u privatnim školama. A vaša duša? Ma nebitna sitnica, nekada davno ste je prodali, potpisujući neki od menagerskih ugovora. Kome još treba duša, vi imate novce, položaj u društvu. Imate sve što čovjek može poželjeti. Dobro, gotovo sve. Samo da se popnete još onu jednu stepenicu više, e onda će vam biti dobro. I tako unedogled.
Možda ima drugačijih priča. Možda postoje drugačije karijere, drugačije firme. Možda vas negdje stvarno nagrađuju radi onoga što radite. Možda vas negdje cijene. Možda negdje stvarno poštenim obavljanjem svojega posla možete doći do toga da imate poštenu plaću, a da pri tome niste morali žrtvovati svoj privatni život i svoju dušu. Možda. Voljela bih da je tako, ali to još nisam upoznala.
I zato biram ne-karijeru. Želim da sam za posao koji obavljam korektno plaćena, ali važnije od toga mi je da ljudima s kojima radim mogu pogledati u oči, da možemo otvoreno pričati, da nakon posla, izlaskom iz firme posao ostaje iza mene do idućeg dana. Da imam svoj život, svoje vrijeme. Svoju čistu savijest. Novci? Trebaju nam, naravno (i na žalost), ali novci ne kupuju sreću, ljubav, prijateljstvo. Novci mi neće nadoknaditi propuštene trenutke s mojom djecom. Novci me neće nadahnuti, dati mi krila, niti mi staviti osmjeh na lice. Novci mi neće dati miran san nakon podijeljenih otkaza.
Dapače, sve sam sklonija ideji (ali mi još nedostaje hrabrosti da to i učinim) o odlasku iz korporacije, odlasku iz cijelog tog sistema koji je nepošten i izrabljivački prema gotovo svim svojim članovima (o onima na samom vrhu ne mogu pričati, predaleko su od mene da bih ih mogla razumijeti, iako ne vjerujem da mirno spavaju, vjerovatno ih muče demoni o kojima mi obični smrtnici pojma nemamo).
Ne mogu promijeniti sistem, ali se mogu maknuti iz njega. Naći mirniji posao, negdje gdje se ne napreduje, ali se ni ne stišće toliko radnike, gdje je manje novaca ali i manje stresa, a više vremena i gušta. Idealno, posao koji ima smisao, a ne da mu je glavni krajnji cilj zgrtanje bogatstva pojedincima na štetu mnogih. Posao koji se radi čiste savijesti.
Posao koji ima smisao i gdje me poštuju kao čovjeka. Sa zaradom dovoljnom za život, a moje potrebe nisu velike, konzumerizam sam na sreću prozrela i velikim dijelom prekrižila. Posao koji mi ostavlja dovoljno vremena i dovoljno energije za obitelj, prijatelje, hobije. Tražim li previše? Postoji li to uopće?
petak, 02.09.2011.
Živjeti trenutak
Živjeti trenutak. Baš ovaj sada trenutak u kojemu se nalazim. U ritmu mog daha (istina, pomalo škriputavog od ambrozije koja me napada svim snagama), u ritmu otkucaja srca. Lagano zujanje monitora, izvana šum prometa, i povremeni koraci. Ruke naslonjene na drveni (ok, plastificirani) stol, prsti na tipkovnici – tipke lupkaju kako prebirem po njima. Udobna stolica, malo mi je prevruće ali podnošljivo, u ustima ugodna blaga gorčina zelenog čaja.... Da, ugodno je biti prisutan u trenutku. Što češće sam prisutna u trenutku, koliko god se on činio običan i nevrijedan, to mi je život potpuniji. Ili bolje rečeno, svjesnija sam i života i sebe i svog postojanja u životu i vremena i trajanja...
Prisutnost. Postojanje. Trajanje.
Život.
Biti prisutan u svakom trenutku svog života je preduvjet za biti živ. Bez prisutnosti prolazimo svojim životom kao usputni šetači, ne dodirujući ga zapravo nego ga samo usput površno promatramo.
Sve više sa svih strana slušam ljude (mlade, stare, bliske mi ili strane) kako se žale da vrijeme prebrzo prolazi. Godišnji im je prošao u trenu, eto sad će jesen, škola, i dok se okreneš već je zima i nova godina, i eto prošla još jedna godina u trenu. Njihove misli niti jedan trenutak gotovo da nisu u sadašnjosti, u ovom danas, u bojama koje pomalo sve više dobivaju zlatne i smeđe nijanse... Misli im lete, brzaju, ne dodiruju i ne zadržavaju se u danas. I onda naravno da danas ne postoji. Niti sutra ne postoji jer misli su već tjedan, mjesec daleko, i danas i sutra su već prošli u njihovim glavama. Ili se pak vraćaju u prošlost, analiziraju nebitne rečenice nebitnih ljudi, lome se u razmišljanju o nepravdi, nesreći, tko-je-kome-što razgovorima. Prošlost-budućnost, naprijed-nazad, analize i predviđanja... a danas i sada su se nekako izgubili u tome, postali premali, nebitni – nestali. Žalosno, ali čini mi se da niti ti ljudi nisu zapravo živi, kao da u snu prolaze kroz svoje živote i samo ponekad sa sjetom primijete da im život prolazi i izmiče, kao da nema s njima nikakve veze.
Teško je usporiti, teško je izaći iz tog začaranog kruga nametnutih lažnih površnih „potreba“ na koje smo naučeni, teško, vrlo teško je pokušati barem utišati jučer i sutra i posvetiti pažnju ovome sada. Ali bez toga ostajemo samo promatrači života koji ludom brzinom juri naprijed, a jedino što naprijed naprijed čeka je kraj. Život je danas i sada, koliko god nam se tio danas i sada ne čini posebnim niti vrijednim. Ali kada im se posveti pažnja, otkriva im se vrijednost. I život se napokon počinje ispunjavati, i vrijeme se usporava.
Ljudi mi se čude kada ima kažem da mi se mojih 3 tjedna godišnjeg činilo kao godinu dana. „Zar ti je bilo tako dosadno?“ pitali su me par puta. Ne, bilo je tako ispunjeno i prisutno. Prvi dio s djecom, uživanje u zajednički provedenom vremenu – igri, razgovoru, šetnjama, kanuiranju, planinarenju, učenju plivanja i gradnji dvoraca od pijeska. Nakon toga, kada su djeca otišla na more, potpuni bijeg od civilizacije, potpuno čišćenje.
Tjedan dana Gorskog Kotara, maknuti od civilizacije, od gužve, buke, televizije, novina, loših vijesti, strahova, okruženi planinama, rijekama, šumama, pjevom ptica, zrikanjem zrikavaca, šumom vjetra..... Budili smo se kada smo se naspavali, pješačili / planinarili svaki dan 8 – 12 sati, jeli kada smo bili gladni, pili vodu iz izvora, znojili se na usponima, uživali u povremenom povjetarcu i u pogledima koji su se otvarali pred nama, neki dan gotovo ne srećući ljude, drge dane pak prolazeći kroz mnoga sela. Vrijeme nije postojalo osim onoga da li je sunce visoko na nebu ili se počelo spuštati, brige nisu postojale, ponekad niti misli na onaj način na koji smo naučeni doživljavati misli. Postojao je trenutak i osjećaj. Danju sunce, noću zvijezde. Medvjeđi tragovi u blatu. Mir. Beskonačnost. I zadivljujuće, ali gotovo svi ljudi koje smo sreli i upoznali tijekom „odiseje“ su bili vrlo pozitivni – simpatični, dobronamjerni, spremni pomoći. Možda smo imali sreće. Možda smo mi bili takvi, pa je takva bila i njihova reakcija. Ili su ljudi u osnovi ipak dobri, pogotovo ovi koji žive dalje od civilizacije. Ili smo ih samo mi takvima doživjeli, poneseni našim dobrim raspoloženjem. Svejedno.
Natrag u gradu, svakodnevica i žurba me pokušavaju zaskočiti svojim ustaljenim štosevima, ali za sada se ne dam. Za sada uspijevam zadržati u sebi „mirno mjesto“, osjećaj prisutnosti u trenutku, makar kao pauzu između epizoda poslovne jurnjave i gluposti. I puno toga sam shvatila, o sebi i svojim željama, ali o tome u nekom drugom postu.
Za sada idem sa željom da ovaj vikend provedete u trenutku :)
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (3)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Opis bloga
Crtice iz potrage za jednostavnošću, smirenošću i zadovoljstvom u kompliciranom svijetu zaposlene razvedene majke.
Padawana = naučnica Jedi vitezova, uči ovladati Silom (za sve neupućene, pogledati Star Wars ;)), nema nikakve veze s bilo kojom postojećom religijom
sunceiklonovi@gmail.com
Misli vodilje
What lies before us
and what lies beyond
are tiny compared to
what lies within us.
***
Tko hoće, nađe način.
Tko neće, nađe izgovor.
***
Iskustvo je ono što dobiješ
kada ne dobiješ ono što želiš.
***
Ne slijedi stazu.
Kreni kuda staze nema
i ostavi trag.
***
You can never get enough
of what you don’t really need
to make you happy.
***
1. Reduce
2. Repair
3. Reuse
4. Recycle
***
Samo je promjena stalna.
Koliko pogleda?
od 28.09.2011:
Free Web Counter