Put jednostavnosti https://blog.dnevnik.hr/putjednostavnosti
srijeda, 14.12.2011.
Kasno ljeto na Velebitu
Sunce zalazi kroz maglu u Velebitskom botaničkom vrtu
Gozba
Istraživač
Šumsko srce
Crni ljepotan
I šareni ljepotan
Život iz kamena
Kameni divovi
Otoci u večernjoj sumaglici
Paleta smiraja dana
I mah-mah svima :)
ponedjeljak, 12.12.2011.
Hedonizam, romantika (?), luksuz i ima li to sve smisla?
Prošli vikend sam provela posve netipično za mene. Ma malo je reći netipično – provela sam ga na način na koji nikada ne provodim vrijeme, dapače na način na koji vrlo teško da bih sama odabrala. Da ne okolišam više – bila sam na wellness vikendu i to u hotelu s 5 zvjezdica.
Već vidim podozrive poglede: „Kako to ona piše o jednostavnosti života, ne-konzumerizmu i sličnim stvarima, a sad vikende provodi u luksuznim hotelima, izležavajući se po ležaljkama wellness centra? Kako to ide zajedno?“ Pa i ne ide zajedno, definitivno.
Jednostavno, dobila sam taj vikend na nagradnoj igri u kojoj čak nisam aktivno sudjelovala, i kada sam ga već dobila odlučila sam da ću ga i iskoristiti, vidjeti nešto za što inače sigurno ne bih izdvojila novce. Mislim, apsurdno je živjeti s kreditom i gotovo konstantnim minusom na računu i istovremeno plaćati neki preplaćeni luksuz. Mislim, volim ja saunu, volim itekako i dobru masažu, ali to sve mogu imati u Zg za puuuuuno manje novaca. A ni ovdje si to već dugo nisam priuštila. Ubacim se doma u vruću kupku, poslije se namažem nekim finim uljem, zagnjavim dragoga da me tu i tamo izmasira, umjesto u sauni znojim se na planinarenjima, usput uživajući u zvukovima i mirisima prirode, vjetru na licu i divnim scenama oko sebe. Ali eto, pružila se prilika za nešto drugačije i bilo bi besmisleno da je nisam iskoristila. Ako ništa drugo, iz znatiželje da vidim što se zapravo skriva iza tih poetičnih opisa i silnih novaca.
Curke su bile za vikend kod svog tate, a dragi i ja smo se spakirali, ubacili uz kupaće u kofer i gojzerice i krenuli. I kako je bilo?
Pa, iskreno moram priznati, stvarno lijepo. Lijepo je brćkati se sat vremena u velikom jacuzziju na otvorenom, topla para vas štiti od friškog zraka, oko vas uređeni park u kojemu nema nikoga osim vas i možete slobodno biti i malo nepristojni i ljubakati se ko klinci. Pogotovo kad padne mrak i upale se lampice po okolnom drveću... romantično, šta je- je. Lijepo je i biti u sauni, pa istrljati vrelu kožu ledom a onda lagano iscrpljen leći na blago zagrijanu kamenu ležaljku, pijuckati čaj i jesti voće, pa ponovo u saunu... Pa sat i po masaže doslovno od nožnih prstiju pa do vrha glave, s raznim losionima i uljima i pilinzima, od hladnih do vrućih, koja vam kožu ostavi taaaako mekom i glatkom, i danas sam si još sva glatka ;) i koja, začuđujuće nije samo mackanje uljima nego je stvarno i prava masaža koja prokrvi i izgnječi svaki mišić do kostiju. I kad nakon toga pijuckaš koktel od svježeg voća, ležeći kraj bazena. Je, to sve je stvarno lijepo. I lijepo je doručkovati kavijar i lososa u stilski uređenoj sali, i lijepo je imati ogromnu kupaonicu, i lijepo je kad su svi ljubazni prema tebi i smješkaju se, i lijepo je kad se probudiš iz svog kreveta vidjeti more i čuti ga kako šumi.... hehe, i lijepo je pijuckati svoju donešenu butelju vina uz taj isti pogled na more... sve je to lijepo.
Ali, daje li to smisao životu? Da li je dovoljno samo po sebi? Da li usrećuje? Da li je to nešto čemu ću težiti? Radi čega ću rintati i zgrtati novce da si to ponovo priuštim? Ne, kao odgovor na sva ova pitanja. Bilo je lijepo, ali ne bi mi bilo lijepo da nisam bila s osobom s kojom mi je i inače lijepo, gdje god se nalazili. I ne bi mi bazen i sauna toliko prijali da se ranije to jutro nismo popeli na obližnje brdo, dobro se oznojili i onda na vrhu uživali u kavi i domaćim rakijama. I u moru ne bih toliko uživala samo gledajući ga kroz prozor, da se nismo par šati šetali uz obalu, dok je jugo razbijalo valove o stijene. I zapravo, bio bi mi podjednako dobar vikend i da smo imali neki jeftini smještaj, i da smo se gužvali zajedno u kadi. Sadržaj vikendu smo dali mi, i ono što smo obišli i vidjeli. Ovo ostalo je ugodan dodatak, ali samo kao dodatak. Samo po sebi bi mi vjerujem dosadilo nakon dva dana. A čak i kao ugodan dodatak, ostaje činjenica da je daleko preskupo. I kada razmislim koliko bih morala raditi da si to ponovo priuštim zaključak je jasan – nema šanse!
četvrtak, 08.12.2011.
Buđenje i što sada?
Pažnja je popustila i dogodilo se! Našla sam se uvučena, dublje nego ikada prije, u priče i razmišljanja i analize o politici – domaćoj, europskoj, svjetskoj, o ekonomiji, novcima, neoliberalnom kapitalizmu, MMF-u, EU, ratovima, izrabljivanjima, igrama moći...
Godinama se trudim ignorirati takve stvari, graditi svoj život na mikro razini, stvoriti svoj mirni mikro kozmos, slijedeći geslo da je sreća stvar osobnog izbora a ne vanjskih uvijeta. I koliko god se trudila uvjeriti u to, sve mi se više čini da teza ipak ne drži vodu. Da, na svaku situaciju možemo gledati optimističnije ili pesimističnije, to je istina. Također da i u najtežim i najcrnjim situacijama možemo naći nešto dobro. Ali ipak to ne smije biti opravdanje za ignoriranje očitih lopovluka, nepravdi i obmana u čijoj mreži živimo. Tko, ili bolje reći ŠTO sam ja ako mirno i bez prigovora dopuštam da me se laže, krade, pretvara u robu i roblje koje svoj osobni, privatni život mora podrediti interesima firme, države, neke veće sile, ciljevima nečijeg osobnog bogaćenja i gomilanja moći....??? Pa, kada se tako opišem, sigurno nisam osoba koju bih pretjerano cijenila. To da se blago ocijenim.
Predugo sam spavala, prešutno vjerujući da se za moje dobro treba pobrinuti netko drugi, da ja tu ništa ne mogu i još gore da ništa ne trebam učiniti. Sada se, čini se, ipak budim. I tek sada shvaćam kako golema većina ljudi oko mene spava, kao što sam i ja. Uspavani smo u apatiji, lijeni smo razmišljati i analizirati, prihvaćamo mrvice koje su nam udijeljene... ne bunimo se, ili to činimo po inerciji bez ikakve inicijative da promijenimo išta od toga protiv čega mumljamo, dopuštamo da prihvatimo ono što nam govore, da je nama još dobro kako je mnogima, pokorno držimo spuštene glave, plaćamo, kupujemo lažnu sreću, gutamo laži koliko god nam gadan okus ostavljale u ustima, uvjeravamo se da drugačije ne može biti...
Pa, možda sam se najela ludih gljiva, ali vjerujem da može biti drugačije. Bolje. Humanije. Prirodnije. Poštenije. Jednostavnije.
Možda je utopija. Možda je u ljudskoj prirodi stvarno da smo predatori – čopor kojega predvode najagresivniji koji poberu sve najbolje za sebe, a ostali ih slijedimo podvučena repa i zadovoljavamo se kostima koje nam ostave za glodanje. I da jedina promjena može biti promjena vođe čopora i njegove svite, a suštinski se ništa nikada ne mijenja.
Ne znam, možda je. Ali ne želim u to vjerovati. Želim vjerovati i vjerujem da može bolje. Samo, prvo je bitno da se probudimo, da nas se dovoljan broj probudi. I da shvatimo kakav je to svijet u kojem želimo živjeti. Prvo da ga zamislimo, a onda da ga počnemo ostvarivati. San po san, kamen po kamen. Naravno, tu ne mislim na lude utopije da nitko ništa ne radi i zabavlja se po cijele dane, to su nezrele i glupe misli. Niti mislim da zemlja može postati raj u kojem je sve idealno i skladno, jer ipak ljudska svijest (još) nije ni približno na toj razini, a ni tada vjerovatno to ne bi bilo ostvarivo iz milion razloga. Ali definitivno mislim da je moguće bolje i humanije društvo, izgrađeno na zdravijim temeljima.
Kako? Što učiniti? Ne znam, to je frustrirajuće istina – trebam nešto učiniti, želim nešto učiniti ali ne vidim što i kako. Krenuti od mikro razine, „mijenjajući svoj svijet mijenjam i svijet oko sebe“, odnosno ono što i sada činim ali svjesnije – da li je to dovoljno? Nisam od velikih djela, nisam od gužve i buke, definitivno nisam predvodnik... Tražim svoj put. Jednostavan.
četvrtak, 01.12.2011.
Oh, this ol’ river keeps on rollin’, though
No matter what gets in the way and which way the wind does blow
And as long as it does I’ll just sit here
And watch the river flow
Dobro sam, dobro... Nešto bljeđa, pomalo upalih obraza i povremeno u ogledalu ulovim pogled tužnijih očiju nego što sam u zadnje vrijeme navikla, ali sve u svemu dobro je.
Svi kažu „Nemoj biti tužna, nije to tako strašno.“ Znam, gotovo 30 % trudnoća zadnjih godina završava na ovakav ili sličan način. Znam, više od polovice žena to doživi. Znam, zatrovani smo svim i svačim što jedemo i udišemo, ozračeni od kompjutera pred kojima sjedimo po cijele dane. Znam, to se priroda pobrinula jer nešto s bebicom nije bilo u redu. Znam, bolje da se desilo na početku nego kasnije u trudnoći, da ne spominjem nakon poroda. Znam, mladi smo, ima još vremena za novu djecu. Znam, najvažnije da sam ja sada u redu. Znam. I slažem se sa svime. Sve je točno, sve je istinito.
I bez obzira što sve to znam, svejedno mi nije svejedno. Planirali smo jedan cijeli novi život, novu dimenziju života za sve nas. Veselili smo se, maštali, vezali se uz taj mali život što je tek počinjao. Cure su se vezale, pjevale, ljubile.... Najteže mi je zapravo bilo njima reći, njihova tuga (iako im nismo rekli istinu nego priču o greški doktora koji se zabunio, bebe nije ni bilo, mama je samo malo bolesna i mora na malu operaciju i biti će bolesna nekoliko dana), njihove suze, iskrena dječja tuga koja plače iz dubine srca. Mama, kako su doktori mogli pogriješiti? Zašto nema bebe u trbuhu? Kako je nema kada se mi svi toliko volimo (jer rekla sam im ranije da bebe dolaze privučene našom ljubavlju)? Zar beba onda nikada neće doći? Zar smo onda pjevale glupoj bolesti u tvom trbuhu, kada nema bebe?
Da, da, biti će. Ima vremena, samo polako, samo lagano. Isplakala se jesam, koliko god mi se plakalo, makar bilo glupo i nelogično. I zajedno smo se isplakali, i dugo sjedili zagrljeni bez riječi, puštajući ljubavi da nas iscijeli.
Zapravo, ako je to moguće, naša povezanost je postala još dublja, još jača. Prošli smo zajedno kroz tako ružnu stvar, i vidjeli da smo stvarno tu jedno za drugo, u zlu jednako kao i u dobru (bez obzira na zavijete ili bez njih), da stvarno možemo računati jedno na drugo, osloniti se... da je uvijek tu taj netko poseban za nas tko voli i razumije i sudjeluje i dijeli. Tugu, bol i suze jednako kao smijeh, radost, uživanje.
I idemo dalje, kao rijeka... dalje preko svih prepreka...
| < | prosinac, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (3)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Opis bloga
Crtice iz potrage za jednostavnošću, smirenošću i zadovoljstvom u kompliciranom svijetu zaposlene razvedene majke.
Padawana = naučnica Jedi vitezova, uči ovladati Silom (za sve neupućene, pogledati Star Wars ;)), nema nikakve veze s bilo kojom postojećom religijom
sunceiklonovi@gmail.com
Misli vodilje
What lies before us
and what lies beyond
are tiny compared to
what lies within us.
***
Tko hoće, nađe način.
Tko neće, nađe izgovor.
***
Iskustvo je ono što dobiješ
kada ne dobiješ ono što želiš.
***
Ne slijedi stazu.
Kreni kuda staze nema
i ostavi trag.
***
You can never get enough
of what you don’t really need
to make you happy.
***
1. Reduce
2. Repair
3. Reuse
4. Recycle
***
Samo je promjena stalna.
Koliko pogleda?
od 28.09.2011:
Free Web Counter