Idite kod Njuškala...

Marija je jedna obična rastavljena žena koja je, ne svojom voljom, ostala sama sa svojih dvoje djece. Srećom, ima dobar posao i stan pa je možda sve to lakše prebrodila jer bio je to...blago rečeno, šok kada joj je muž došao na posao i rekao da ima drugu, a možda i dijete s tom drugom. Marija ima prijateljicu iz školskih dana koja je, također ostala sama sa dvoje djece. I tako njih dvije sa četvero djece ponekad odu na izlet, more ili možda kod Marijinih staraca u vikendicu. Kako su u ovo toplije vrijeme vikendice bile aktualne, tako su one jednog vikenda svratile kod Marijinih staraca. Marijina stara je svestrana i moderna žena, kuži njihove brige i da nije lako da imaju neki svoj privatni život uz sve te obaveze koje su spale na njihova leđa. Osim toga, teško je danas previše izlaziti, skupo, a i nema se previše vremena. I tako jedno poslijepodne uz lozu i koju cigaretu, Marijina stara odluči da savjetuje svoju kći i njenu prijateljicu: " Cure moje, morate naći nekoga da vas grije jer niste u nekim godinama da dignete ruke od muškaraca. Uza sve to...ne bi bilo loše kada bi vam mogao i financijski priskočiti jer od ovih vaših bivših nema neke vajde. Vidim ja da su svi stalno na internetu i da uvijek nešto tipkaju po mobitelu pa vam ja savjetujem da je najbolje da odete kod Njuškala..." Kada je stara rekla Njuškala...žene se u nevjerici pogledaše pa prasnuše u smijeh, a Marija prosvijetli mamu :"Nije mama Njuškalo nego Iskrica...." "Njuškalo, Iskrica ili Vatra...svejedno...uglavnom da kužite što sam htjela reći..."- odgovori stara.

Oznake: njuškalo

Biseri i svinje

Ovo su biseri...

Oznake: ne bacaj bisere pred svinje

Pitalica

Već ste svi vidjeli, a eto kažu :"Di svi Turci tu i mali Mujo..." Uvijek sam bila za ekipu pa ću odgovoriti na pitanja, iskreno, nadam se :)

1.Otkud želja za pisanjem bloga?

Prvi put je bilo 09.03. 2005.g. kada je na TV- u bila neka emisija blogu pa sam i ja odlučila da nešto piskaram. To je bila prava ovisnost, a svi su bili fini, divni i uglađeni. Naravno, na kraju sam shvatila da je bila varka...i jednim klikom sam ga izbrisala.

Drugi put je bilo 2011.g. jer sam se baš zainatila da samoj sebi dokažem da mogu.


2. Omiljena knjiga?
Ima ih više...ali kao najdraža od ranih dana je "Crveno i crno".

3. Omiljeni film?
"Godina opasnog življenja"
Kao strastvenom filmofilu, ovo je stvarno bilo teško pitanje.

4. Najljepši trenutak u životu?

Sretna sam jer sam imala puno takvih trenutaka. Jedino ljubav (bilo koje vrste) može trenutak učiniti najljepšim.

5. Najtužniji trenutak?

Smrt meni dragih ljudi.

6. Što ste spremni napraviti bez ikakvog interesa? Što je to što vas čini sretnom?

Puno toga... Sreća ljudi s kojima sam okružena.

7. Opišite sebe u tri riječi. Koje su osobine vašeg karaktera?

Teško je objektivno opisati samoga sebe. Nemam pojma, to bi trebalo pitati one koji sa mnom imaju posla.

8.Postoji li osoba na čijemu mjestu biste voljeli biti, bar neko vrijeme?

Ne.

9. Imate li uzor, nekoga na koga se ugledate?

Isus mi je vječna inspiracija.
10. Jeste li zadovoljni poslom koji radite? Zašto da i zašto ne?

Obožavam svoj posao! Ima boljih i lošijih dana...

11. Gdje biste voljeli živjeti?

U Dubrovniku.

Ne znam tko je izmislio ova pitanja, ali su mi nekako sterilna, bez mirisa i okusa. Zabavnija su mi ova sigurnosna pitanja :)

Ludi dani

Nedavno sam na TV-u gledala film s istim naslovom. Nekada davno sam ga gledala, ali kao dijete pa impresija nije bila ista. Ponovno, kada sam ga gledala bilo je kao da gledam neki novi film. Ne sjećam se kada je neki domaći film ostavio toliki utisak na mene i žao mi je što tako rijetko imamo priliku vidjeti ovakva remek djela. Ukoliko vas zanima o čemu se radi u filmu, kliknite na link, a ja ću krenuti na svoje lude dane, da ih evidentiram i da ih se sjetim kada mislim da mi je dosadno. Zapravo, ne sjećam se kada sam zadnji put osjetila taj pojam dosade, ali tko zna...
Već danima šetam od doktora do doktora s jednim članom moje obitelji i nitko još ne zna što mu je. Vozam, razvažem, obavljam sve administrativne gluposti od šaltera do šaltera. Škola jedna, škola druga, pa treća i četvrta. Ni sama nisam bila svjesna koliko nam života prolazi čekajući u kojekakvim redovima. I kada sam pomislila da je dosta ludosti, na poslu doživim totalni šok! Takve niske udarce još nisam primila, ali nisam ostala dužna. Uzvratila sam s argumentima pravednosti i mog prava s čime je prva runda završila u moju korist. No,sutra je novi dan pa ćemo vidjeti hoće li se potpisati moja pobjeda ili će se borba nastaviti. Da vam iskreno kažem, nema tih para za koje bih prodala svoj obraz, a ovo je stvarno čista sića. Ne radi se o novcu nego o principu i mom pravu pa ne mislim odustati. Nakon svih tih silnih peripetija i pregovaranja na kraju me na parkingu primi na tapet jedan gospodin dajući mi prodike o tome kako se nisam smjela parkirati na tom mjestu jer su gajbe za kafić trebali nositi čak dva metra.Pristojno se ispričam i kažem da radim u ustanovi koja ima pravo na taj parking, da sam svoj daljinski od rampe uredno platila i da nigdje drugdje nije bilo mjesta. Ne, ipak mu niti moja isprika niti moje objašnjenje nisu bili dovoljni. I dalje me je promatrao preko oka i svakome tko je dolazio u kafić pričao kolike probleme sam mu napravila. Onda sam pomislila da me nije briga, popila kavu do kraja i nastavila dalje s nadom da će sutra biti pametniji dan...

Oznake: ludi dani

Neka zakinuta generacija...

Mogu reći da spadam u takvu generaciju iako moja stara zna reći da smo rođeni možda u najbolje vrijeme bivše Juge, kada je svatko radio, imao svoju plaću, kada su se dijelili stanovi i krediti koje je nakon godine dana najčešće pojela inflacija. Kleli smo se Titu iako smo bili toliko mali da nismo kužili svu tu spiku, ali još se sjećam prvih recitacija: "Bratstvo, jedinstvo, to naše bogatstvo, čuvat ću i ja pionir Titov tako mi časnog imena mog..." Već tako mala sam shvaćala da nešto ne štima jer moj najdraži dida nikada nije htio doći na takve priredbe. Onako je potiho govorio da je to glupo da se mala djeca zaklinju u nešto o čemu nemaju pojma, a posebno je njemu bilo čudno nakon što je nešto manje od 20 godina proveo u slobodnom svijetu Australije, a potom zaglavio silom prilika u Balkanskom loncu. Često, kada vidim Sjevernokorejce i svu tu njihovu oduševljenost državom i velikim vođom, sjetim se svog dida jer vjerujem da je i on sve te šarade oduševljenosti Titom gledao takvim očima.
Srednja škola je za mene bila čisto gubljenje vremena. Grozna šuvarica s još groznijim provincijskim profesorima, sa napola završenim školama i s ogromnim rupama u znanju. Ako je koji slučajno i imao neko znanje nije imao umijeće da ga prenese na učenike. Zanimljivo je da su mi se neke stvari u znanju urezale u glavu, ali samo ono što sam učila u osnovnoj školi. Zapravo, često se sjetim nekih nastavnika iz osnovne, njihovih napomena i savjeta, nekih činjenica. Srednja je ostala čista rupa! Srećom prijemni nisu bili tako teški pa smo se većina ipak uspjeli upisati na kojekakve škole. Nakon upisa, bila je jedna napola mirna godina iako su barikade već odavno bile na cestama, ali još uvijek bilo bilo Srba studenata koji su se najčešće držali u grupama jer vjerojatno su i oni osjećali nesigurnost. Tada se već znalo tko je tko, brojila su se krvna zrnca, ali opet smo se družili, dijelili hranu donešenu od kuće i dobro i zlo. Na početku sljedeće studentske godine, više se nisu vraćali, ostali su na barikadama oni siromašniji dok su oni imućniji sprašili put Londona ili Pariza. Mi smo ostali u svojoj samostalnoj Hrvatskoj misleći da je stvar riješena sve dok nisu počele uzbune, dok nisu počeli ljudi ginuti, a opet ta moja generacija je samo prešla tj. pobjegla iz JNA u ZNG, a poslije u brigade da obrane našu Lijepu. Često se znalo događati da je vojna policija znala upadati na predavanja i odvodila vojno obvezne studente. Puno njih je s diplomom otišlo na bojište, a neki se nisu ni vratili. Jedne ljetne subote sam s prijateljicama bila u disku na moru gdje smo upoznale nekog dečka koji je imao slobodan vikend, a već u utorak dok sam listala Slobodnu, vidjela sam njegovu osmrtnicu. Bilo je.. danas jesi, a sutra već nisi...Rat, proklet, surov i jeziv. Strah, iščekivanje, briga pa opet strah...Zaboravih spomenuti da su kod prvih uzbuna i kod nas oni bogatiji sprašili put Beča, Švice ili Munchena. Oni koji nisu pobjegli, jer su mislili da samo kukavice bježe, obuli su vojničke čizme misleći da im je to dužnost i da drugačije ne ide. Stalno su mislili što će reći svojoj djeci ako ih budu pitali gdje su tada bili. Bila bi sramota reći da su pobjegli. Ostali su, ako je bilo sreće, do kraja. A kada je kraj došao, mislili su da će u slobodnoj Hrvatskoj moći raditi i svoju obitelj hraniti, ali bilo je samo posla za političare. Za njih više nije bilo niti posla niti želje da im se pomogne. Nešto je načrčkano u Zakonu, a moja generacija je ostala na margini društva, nepoželjni, nepoćudni, postali su pijavice i neprijatelji. Vjerojatno se ponekad upitaju, je li to uopće imalo smisla...