Neka zakinuta generacija...

Mogu reći da spadam u takvu generaciju iako moja stara zna reći da smo rođeni možda u najbolje vrijeme bivše Juge, kada je svatko radio, imao svoju plaću, kada su se dijelili stanovi i krediti koje je nakon godine dana najčešće pojela inflacija. Kleli smo se Titu iako smo bili toliko mali da nismo kužili svu tu spiku, ali još se sjećam prvih recitacija: "Bratstvo, jedinstvo, to naše bogatstvo, čuvat ću i ja pionir Titov tako mi časnog imena mog..." Već tako mala sam shvaćala da nešto ne štima jer moj najdraži dida nikada nije htio doći na takve priredbe. Onako je potiho govorio da je to glupo da se mala djeca zaklinju u nešto o čemu nemaju pojma, a posebno je njemu bilo čudno nakon što je nešto manje od 20 godina proveo u slobodnom svijetu Australije, a potom zaglavio silom prilika u Balkanskom loncu. Često, kada vidim Sjevernokorejce i svu tu njihovu oduševljenost državom i velikim vođom, sjetim se svog dida jer vjerujem da je i on sve te šarade oduševljenosti Titom gledao takvim očima.
Srednja škola je za mene bila čisto gubljenje vremena. Grozna šuvarica s još groznijim provincijskim profesorima, sa napola završenim školama i s ogromnim rupama u znanju. Ako je koji slučajno i imao neko znanje nije imao umijeće da ga prenese na učenike. Zanimljivo je da su mi se neke stvari u znanju urezale u glavu, ali samo ono što sam učila u osnovnoj školi. Zapravo, često se sjetim nekih nastavnika iz osnovne, njihovih napomena i savjeta, nekih činjenica. Srednja je ostala čista rupa! Srećom prijemni nisu bili tako teški pa smo se većina ipak uspjeli upisati na kojekakve škole. Nakon upisa, bila je jedna napola mirna godina iako su barikade već odavno bile na cestama, ali još uvijek bilo bilo Srba studenata koji su se najčešće držali u grupama jer vjerojatno su i oni osjećali nesigurnost. Tada se već znalo tko je tko, brojila su se krvna zrnca, ali opet smo se družili, dijelili hranu donešenu od kuće i dobro i zlo. Na početku sljedeće studentske godine, više se nisu vraćali, ostali su na barikadama oni siromašniji dok su oni imućniji sprašili put Londona ili Pariza. Mi smo ostali u svojoj samostalnoj Hrvatskoj misleći da je stvar riješena sve dok nisu počele uzbune, dok nisu počeli ljudi ginuti, a opet ta moja generacija je samo prešla tj. pobjegla iz JNA u ZNG, a poslije u brigade da obrane našu Lijepu. Često se znalo događati da je vojna policija znala upadati na predavanja i odvodila vojno obvezne studente. Puno njih je s diplomom otišlo na bojište, a neki se nisu ni vratili. Jedne ljetne subote sam s prijateljicama bila u disku na moru gdje smo upoznale nekog dečka koji je imao slobodan vikend, a već u utorak dok sam listala Slobodnu, vidjela sam njegovu osmrtnicu. Bilo je.. danas jesi, a sutra već nisi...Rat, proklet, surov i jeziv. Strah, iščekivanje, briga pa opet strah...Zaboravih spomenuti da su kod prvih uzbuna i kod nas oni bogatiji sprašili put Beča, Švice ili Munchena. Oni koji nisu pobjegli, jer su mislili da samo kukavice bježe, obuli su vojničke čizme misleći da im je to dužnost i da drugačije ne ide. Stalno su mislili što će reći svojoj djeci ako ih budu pitali gdje su tada bili. Bila bi sramota reći da su pobjegli. Ostali su, ako je bilo sreće, do kraja. A kada je kraj došao, mislili su da će u slobodnoj Hrvatskoj moći raditi i svoju obitelj hraniti, ali bilo je samo posla za političare. Za njih više nije bilo niti posla niti želje da im se pomogne. Nešto je načrčkano u Zakonu, a moja generacija je ostala na margini društva, nepoželjni, nepoćudni, postali su pijavice i neprijatelji. Vjerojatno se ponekad upitaju, je li to uopće imalo smisla...