Mobitelizacija

Danas sam krenula na posao i nakon možda 500 m shvatim da sam zaboravila mobitel. Prva reakcija je bila da se okrenem i vratim po njega. Cesta je bila uska na tom dijelu, a auto dugo pa mi manevriranje nije uspjelo. Nakon bezuspješnog okretanja, kroz glavu mi sine ideja da odem u grad i baš me briga za mobitel! Mobitel je doma zvrndao, a meni uopće nije falio. Na poslu sam mogla telefonirati, ali nisam htjela. Za promjenu sam ih ostavila na miru i nije me zanimalo što rade moji ukućani, jesu li svi stigli na odredište, što su jeli, kako je bilo u školi i puno drugih svakodnevnih i dosadnih stvari. Shvatila sam da svatko od nas ima neke besplatne minute koje koristi na isprazne i beskorisne razgovore i da kroz te razgovore sebi nabijamo sve više stresa, a djeci ne dopuštamo da se osamostale nego smo im uvijek dostupni za savjet. Ne dopuštamo im da sami izvažu situaciju i da sazrijevaju kroz svoje odluke. Život nam prolazi u ispraznim razgovorima samo zato što imamo besplatnu tarifu.
Kada sam došla doma, svi su bili na svom mjestu, siti i sretni što me vide. Ništa se nije promijenilo, ništa nije stalo jer nije bilo mojih mobitel-uputa, svi su odradili svoje obveze. I na kraju ...svima sam nedostajala. Možda i sutra zaboravim mobitel :)

Oznake: mobiteli