Hrvatska priča

Nikada mi izborna kampanja nije smetala kao ove godine. Svaki plakat, letak ili minutu TV nastupa sam preračunavala u kune, misleći o tome koliko se pametnih stvari moglo obaviti tim novcem.
Sjatili se oni u četvrtak na jedno od zagrebačkih sajmišta da budu bliži raji. Kad tamo ih dočekala šačica staraca koji su se smrzavajući prodavali svoju obuću i odjeću koju su kupili, valjda u nekim boljim vremenima. Oni u novim odijelima su svašta lijepo pričali, a ta sirotinja oko njih nije se previše obazirala. Znali su oni da će sljedeći četvrtak opet biti na istom mjestu, na istom sajmištu, pokušavajući zaraditi desetak kuna. Za njih se ništa neće bitno promijeniti.
Velika je navala nastala u trci za tako željena mjesta u hrvatskom Saboru. Matematika je opet jasna (iako mi nikada nije išla), ali sve se svelo na dobru računicu:
"Cijeli život ću životariti,
dana rada u radnoj knjižici neću imati,
a onda ću se u Sabor instalirati,
tamo riječi neću reći,
sve benefiicije ću zdušno koristiti,
bogata penzija će me u starosti dočekati,
i po kontejnerima neću morati kopati."
Postadoh još i stihoklepac:)
Hrpa neradnika i foliranata!