Put kroz stvarnost
Još jedan u nizu, novi početak :D
Moram započeti rečenicom; Hvala ti dragi Bože za sve što mi daješ u životu, za svu moju snagu, za sve ljude koji me okružuju i inspiriraju svakim danom sve više. U bezbroj situacija si mi pružio oslonac i snagu za dalje. Koračajući drugom stranom ulice svakim danom primječujem gomilu natpisa, reklama, naizgled beznačajnih potpisa po zidovima da je za mene itekako značajno sve što primjetim. Sve što odvuče moju pažnju, što vidim,čujem i pročitam usput ima veze sa budućnosti i sa događajima koji slijede. Naprimjer dok sam bila mlađa, tako u početku tinejđerske dobi voljela sam boraviti kod tete u manjem gradu. Ona živi u stanu u zgradi u samom centru. U tom vremenu kad bih se zatekla da razmišljam o budućnosti, vidjela sam se isto tako u gradu gdje sve što treba u jednom mjestu tipa; bolnica,fakulteti i sve ostalo što nema u manjim sredinama,znači da je sve tu, a ne da moraš najmanje 30 km proć do odredišta samo zbog jednog nalaza recimo. I tako nakon svoje navršene dvadeset i tri godine do svoje dvadeset i šeste godine selila sam zbog posla u par obližnjih mjesta, blizu sela gdje sam odrasla. U toj taman navršenoj dvadeset i šestoj godini, preselila sam se u grad na Dravi, meni do sad najljepši grad Osijek, pun zelenila, cvijeća, povijesnih znamenitosti. U samom centru grada u zgradi na trećem katu, baš kao što i moja teta živi na istom katu samo u manjem gradu.
I pogodite što, kada sam ušla u zgradu, pa u naš stan, ugledala sam sliku na zidu istu kao što je moja draga teta još uvijek ima, stajala je nasuprot vrata kako je kod nje na zidu. To mi je ostalo urezano u sječanju i kad sam vidjela bilo mi je kao da sanjam. Ali nije to sve, bila je još jedna slika, na njoj je bilo slavonsko polje, puno crvenih makova, prekrasno. Dok sam još bila dijete koje je odrastalo u selu okruženo poljima žita iz kojih su virili ti prekrasni crveni cvjetovi. Obožavala sam ih, divila im se kako prkosno i ponosno izviruju svojim crvenim glavama iznad žita i proviruju tom jarkom bojom kroz divlju travu koja se plete oko njih. I prije nego sam selila, svakog bih ljeta prolazeći cestom gledala ih i uživala u njihovoj toploj crvenoj boji. Puno puta sam razmišljala da ih uberem par i da ih ponesem kuć u vazu kako bi oživjele prostor, ali onda opet pomislim bolje da ostanu u prirodi, duže će živjeti i krasiti zelenilo. Ipak je to njihovo prirodno stanište. Uglavnom preko puta našeg stana u zgradi susjedi su imali i još uvijek imaju prekrasnog, čupavog, nježnog i umiljatog mačka po imenu Gavro. Ma joj predobra životinjica, ne moram puno objašnjavati, obožavam životinjice a pogotovo mačke. Ti krzneni ljubimci, rekla bih; potkožnjaci i ravnopravni članovi obitelji. Mačak Gavro je umiljat i svaki puta kad bi ga pustili malo na hodnik, on bi se lijepo smjestio na našem otiraču ispred vrata, ma ta pametna životinjica je osjetila da ga volimo. S vremenom se privikao na nas i dopuštao nam je da ga mazimo. Takvog mačka imamo i kod kuće, samo što je malo manje čupav, ali je isto cijeli crn. Istina je da sve ono što volimo privlačimo ksebi. Pri preseljenju nismo htjeli našeg mačka vozit sa sobom tako daleko i da bude u zatvorenom prostoru i većinu vremena sam.
On nije naviknut na život u stanu, zatvoren, već je prava seoska skitnica. Ali eto imali smo zamjenu kad bih se zaželjeli našeg kućnog ljubimca, Gavro je bio umiljat i sretan kad bi obratili pažnju na njega i pomazili ga.
Naravno to nije sve, tako promatrajući dalje taj stan i većinu detalja koji mi rijetko promaknu, jer inače jako volim čitati natpise, pa se u mislima igrati snjima, čitati ih naopako, dodavati im koje slovo, pridati drugo značenje i tako.
Jednom prilikom na kuhinjskom balkonu, hraneći svakodnevno golubove komadićima kruha i bacajući sa trećeg kata na dječije igralište okruženo blokom zgrada, djeluje kao zaštićeno od buke i velikog prometa koji je odmah bio iza tih zgrada. Dok sam gledala golubove i vrapce koji su se borili za svaku mrvicu tog kruha, pogledi su mi prelazili po ispisanim zidovima. Jedna rečenica na engleskom jeziku mi je ostala duboko urezana od tog trena i odjekivala je u mojoj glavi a ide ovako; If you want to make your dreams come true, the first thing you have to do is wake up"!!! Da, da ako želiš da tvoji snovi postanu stvarnost, prvi korak koji trebaš napraviti je da se probudiš! U to vrijeme sam radila posao koji sam si prije silno željela ali što je vrijeme dalje odmicalo, shvatila sam da to nije za mene.Psihički je bilo iscrpljujuće a fizički prenaporno i monotono. Ubijalo je svaku moju i najmanju ideju, ma i samu misao da mi i dođe bilo kakva ideja. Poslje ove rečenice na zidu duuugo sam razmišljala kako želim bolji posao, koji ću odraditi sa zadovoljstvom koji će probuditi u meni svu onu maštu u nove ideje. I pogodite što
uspjela sam, nakon vrlo malo vremena , evo na poslu na kojem sam zadovoljna, jer imam vremena da komuniciram sa ljudima opušteno i normalno. Volim slušati ljude i njihove sudbine, pri tom nalazim odgovore na neka svoja životna pitanja i pri tom dobivam dobre ideje i inspiraciju za pisanje. Svaki dan je nova stranica koju piše život. Sretna sam!
