|
|
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
i svaki put kad dođeš ja sam sretna...
free web counter
ljudi čije blogove čitam...
zrinka
tejach
plavookamala
porculanska lutkica
annye46
novinc-najseksi,najpametniji,najljepši dečko u svemiru i okolici
-moje ime....
-živim u sv.klari
-16 god imam
-idem u gornjogradsku gimn. u zg.
-volim previše toga da bi nabrajala ali ono šta najviše volim su Edo Maajka i Marijo
-na pusti otok bi ponijela: raffaello, pina coladu i šteku marlbora
-slušam uglavnom sve strano, osim techna...
-film koji obožavam je League of the extraordinary gentlemen
-pjesme koje trenutno najviše slušam: Reko sam joj, Saletova osveta, Trpaj, Suze, Pržiiiii
-mail: a.kruska@yahoo.com
These streets remind me of quicksand
When your on it you'll keep goin down
And there's noone to hold on too
And there's noone to pull you out
You keep on fallin
And noone can here you callin
So you end up self destructing
Sometimes when I'm alone I Cry,
Cause I am on my own.
The tears I cry are bitter and warm.
They flow with life but take no form
I Cry because my heart is torn.
I find it difficult to carry on.
If I had an ear to confiding,
I would cry among my treasured friend,
but who do you know that stops that long,
to help another carry on.
The world moves fast
and it would rather pass by.
Then to stop and see what makes one cry,
So painful and sad.
And sometimes...
I Cry
And no one cares about why.
By:Tupac Shakur
Just another journey
Another journey into time
Come on now
Just another journey
Who'd ever thought I'd cross this line?
Fuck is good, fuck is funny.
Some people fuck for the money.
If you think that fuck is funny,
Fuck yourself and save the money!
SLIKE
the cat who saw you naked
Dora-moja mala nećakinja
Karlo-moj mali nećak
Žac
muškarac i pol
Ivan(mišićav momak)
-Recimo da imam neku nadu...ali ne vjerujem u nju...nada umire posljednja...
tko je to izmislio...tko?
-Nekad bi i počela vjerovat u reinkarnaciju jer mislim da jedan život nije dovoljan da čovjek proživi sve što želi...
Ali ja i dalje vjerujem u Boga...iako to ne pokazujem...i toliko želim vjerovati, kako kažu da je svuda oko nas...u nama...ali osjećam se tako isprazno...
-Rodimo se...živimo...dobimo neku bolest...umremo...koji život...
A jednom kad umremo koji čovjek će nas se sjetit...naši najbliži...a šta kad i oni umru...
za koji ćemo onda kurac biti...samo pepeo i prah i duša koja bi trebala ići u neki raj ili pakao...
A oni veseli trenutci koji nas kao čine čovjekom nisu ništa kad uspoređuješ vrijeme provedeno tijekom života s njima...
Zar smo rođeni da patimo, trpimo,plačemo,žalimo sami sebe...
Zar bi to trebao biti smisao našeg života...svi smo mi grešni pa se pitam jeli naša kazna za to da živimo u tolikoj boli...
-Koji je moj smisao života?
koji?
reci mi jer ja ne znam...
zar da pozivam Boga i tražim da mi da neki znak?
Čemu sve ovo kada Bog ionako zna kako radimo,mislimo,kako ćemo završiti...
Čemu onda sve ovo...
-Tako se bojim kada me uhvati razmišljanje o smrti i tome kako me jednom više nikada neće biti i da niko neće znati ko sam...
Toga se tako bojim...
Bojim se...
Nemogu protiv sebe...
Bojim se smrti...
Kažu da je ona neizbježna...a ja želim vjerovat da ću bar živjet duže...
Da će neko izmislit neki lijek za besmrtnost ili neku drugu glupost da se nebi više bojala...
-Želim znati zašto me Bog tako kažnjava...znam da me kažnjava...osjećam to....
Još uvijek nemogu vjerovati koje sam gluposti radila...
Toliko ozbiljna sranja zbog kojih nemogu mirno spavat...nisam ih trebala učiniti...znam da nisam...
Osjećam se tako glupo...bijedno...nije da sam nekog ubila ali prekršila sam zakone u svakom slučaju...
I još uvijek plačem zbog tog...žao mi je...a vrijeme se ne može vratiti...nemogu popravit svoje pogreške...znam da ne zaslužujem starce kakve imam...svako sranje su mi oprostili...i dalje me vole...
-Ali najviše od svega ne volim 4. božju zapovijed: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji, jer ja tu zapovijed nimalo ne poštujem...nikako nisam dobra prema njima...tako sam bahata...uvijek im odgovaram...a oni sve to trpe i dalje me vole...znam da neću živjet dugo jer ih očito ne poštujem...ispada da ih „volim“ samo onda kada mi trebaju...a nije tako...
Da mi recimo stari ili stara sutra umre sljedeći dan bi si ili rezala žile ili bi se bacila pod vlak...
Neznam zašto...valjda ih ipak volim..koliko god oni bili prebrižni prema meni i dosađivali mi...
A ne želim da je tako...
Volim ih...
-Ali jedno ne razumijem...
Kako mogu imati toliko ljubavi i pažnje za druge....a samo za sebe ne...
Nije da se mrzim...ali nije ni da se volim...
-Kad gledam svoj život...i šta sam sve činila...i kako sam ga živjela...i zaključim koliko je isprazan...u dubini...
Toliko sam zapravo naivna...a pravim se snažnom da me drugi nebi povrijedili...
A jesu...toliko mnogo puta su me spustili...
ne kažem da nisam možda i zaslužila ali kažnjavam se sama time šta zapravo nisam sretna...
A toliko mi dobro ide razveseljavanje drugih...
I čovjek nebi vjerovao da se toliko nemogu podnijet...previše me boli kada zapravo shvatim kakva sam...
-Mogu li sada dobiti oproštenje???
Od kog?
Možda od same sebe?
I kako da se sada gledam kada postajem svjesna svojih pogrešaka...
I opet nada umire posljednja...
Ako treba da patimo za koji kurac će nam onda nada?
Za neko izbavljenje?
Za neko pročišćenje od grijeha, koje ćemo opet počiniti?
Ne znam...ne želim znat...
-Volim sebe...tako je teško to i mislit...
Ali ja se i dalje bojim...
Bojim se da se sutra neću probuditi i da ću onda napokon biti niko i ništa...
I toga se bojim...
A kako glasi oslobođenje za moje strahove?
Gdje ga se može kupiti?
Daju li ga uz uvjet da živiš ko neka umobolna biljka?
-Neznam više ništa...
Sve mi se miješa u glavi...
Želim samo jednu stvar...
Jednu...
Vjerovati u sebe...
Zar moram ovako živjet...
Gdje da se iskupim...
Gdje da pođem da postanem novi čovjek...
Gdje da odem da me kazne kako zaslužujem...
-I opet me proganja ta nada...taj mali osjećaj u kojeg ne vjerujem dovoljno...
Osjećam suzu u svom oku i spuštam pogled da niko ne vidi...
I onda se sjetim kako svaku večer liježem u suzama...
I pitam se...dali je trebalo ovako biti...
Oprosti mi...
Oprosti mi molim te...
Ko god da jesi,
oprosti mi...
nisam ni ja htjela da ovako živim...
i sada napokon mogu biti sa samoćom u duši,
jer to zaslužujem...
ali to više nisam ja......
Marchelo:
I noćas gledam zvezde
Pitam se šta je sudbina
Drhtaju grudima, zemlja večito žedna za suzama
i bol što obuzima...
I noćas čekamo kod Dojana na stepeništu metroa
Ja sanjam sivo a sanjao bi živo
O Bože čije to grehove plaćamo,
Čije dugove vraćamo
Svi uzaludni ratovi
kišni dani bez duge
mladi životi na koje su čekale neke nove pruge
Više ne gledaj svoj dom anđele
Umrijet ćeš od tuge
Zbog gladnog rodoljublja vršnjaci su ginuli a nisu ni krivi
O Bože ja priznajem, ja sam pička
ja volim da živim
A slike mažu sa zidova iako kažu da vreme leti
Molim se suncu da nas se ponovo seti
I kunem se Bogom,
vala nema tog ideala vrednog ovog jedinog života
Svi veliki filozofi u topisni hvala
al mene ne teši ta spika o patriotizmu i tog mi laže nauke
Ja znam da mrtvi plaču jer srcem čujem jauke
Jecevi kunu i pitaju zašto?
Jel bilo vredno?
Jel bilo vredno?
Reci to majci što je izgubila jedino čedo
A mi i dalje živimo bedno i u očaju,
suze za raju u starom kraju, celom svetu nek znaju...
Nek znaju da se ovde pucalo i plakalo iz istog očaja
Nek znaju da ni dan danas ne znamo ni razloga ni značaja
Roko sam mikrofon u Tuzli i primili su me kao brata
Ma svima je dosta rata
Mržnja nije naša već nam je data
O tata reci zar danas treba da mrzim Hrvata ili muslimana
Pa sve nas muči ista rana iz starih dana
Ljudi su ljudi bez obzira jel s ovog il s onog meridijana
Iste nas stvari plaše
Oprosti nam grehove naše...
Oče naš
Ja nisam taj što zna
al nadam se da bar ti znaš otkud toliki bol, suze i strah
pepeo, pepeo i prah opet postat će prah
al niko neće znati što je na brata pucao brat
Edo Maajka:
Jadno je naše i povodljivo stanovništvo
Čovjek kad ništa nema najlakše mu prodat zajedništvo
Opet je uplakan cijeli Balkan
Imamo velke nacije sa malo mozga
tvrde očeve i vođe, oni su nam ko droga
Cijelo vrijeme biramo loše sisteme
Dragi moji ljudi, pa vrijeme je da se krene
Neću više metke da ispucavam za sumnjive pretke
Neću cijeli život da živim početke
Mamu vam jebem
Gdje god da krenem,
U Europu, lijevo-desno, naprijed-iza, treba mi viza
I naša je glupost strah i neodlučnost
većinska želja da smo u mentalitetu sela
Taman dobro krenemo, pa u mržnju skrenemo
Nemamo strpljenja za nove, pa onda venemo
Zaboravili smo kako se smijat
Ti mišići na licu nam se jednostavno ne miču
Hej, evo ga kad estradu vidim
i opet nestane
kad se sjetim đe živim...
Oče naš
Ja nisam taj što zna
al nadam se da bar ti znaš otkud toliki bol, suze i strah
pepeo, pepeo i prah opet postat će prah
al niko neće znati što je na brata pucao brat
PLIZ PROČITAJTE OVU PJESMU...PREJEBENO JE ISTINITA...ZA ONE KOJI NE ZNAJU, MARCHELO JE SRPSKI REPER...EDO MAAJKA, NJEGA ZNATE...MOJ NAJDRAŽI PJEVAČ...STVOREN ZA REP...
šaljem vam veliku perverznu pusu...ili više njih...kako hoćete...
Svi smo mi patuljci u ovom svijetu...
Tako mali ljudi, a tako velika djela...
Pokušavam se sjetit onih dana
kada smo svi bili tako mali, a ipak tako sretni...
I onda shvatim da tih dana niti nije bilo...
U mislima me proganjaju njihovi krikovi...
Krikovi jadnih malih duša koje traže izbavljenje...
A ja im nemogu pomoć...
I tad zaboravljam sva svoja djela, sve svoje pogreške...
Želim počet ispočetka...
Početi barem jendom sa sretnim trenutcima,
koje je tako teško pronaći...
I onda počinjem vjerovati da ni njih nema...
A ima ih...
Samo ne uz mene...za mene...
Povlačim jednu dugu, bolnu crtu svojih očekivanja...
Na njoj ostavljam sve svoje želje...
Tako je beskonačna...
I ne vodi nikamo...
Iz dana u dan tražim njezin kraj, ali uzalud...
Lagano posustajem...
Ima li više uopće smisla?
Živjet ovako?
Ne znam...Nema me...
Gubim se na toj crti...
Ne vidim ništa pred sobom...
Crnilo me toliko obuzima i neda mi da idem dalje...
Ovo je moj kraj...
evo me...
dolazim...
tako spremna...
tako perverzna...
perverznija no ikada...
i pobjeđujem...
a kako???
koga???
zašto???
nemam pojma...
uživam u neznanju...
uživam u svojoj perverznosti...
obuzma me cijeli tjedan...
ali nije da mi smeta...
ja u živam u tome...
8.3. bijaše DAN ŽENA...
da da...
to je tako perverzan dan (šala mala)...
evo par slika koje prikazuju kako bi bilo kada bi žene kontrolirale svijet...
kuglana sva u rozom...prekrasno, zar ne? i tako perverzno (šala mala)
parkiralište posebno za muškarce, posebno za žene...tako smo posebne...i perverzne...
sve šta je potrebno jednoj modernoj ženi...u svakoj prilici...
i žene trebaju imat svoje parkirno mjesto...pa ipak smo mi elita...
e ovo je nešto šta svaka žena treba imat u svom autu...fenomenalno...
ovo se ne može opisati rječima...predobro da bi bilo istinito...nek se muškarci srame...
ova wc školjka je samo za žene...pitam se di ih samo proizvode...
ovaj wc je savršen za žene...tako da nikada ne ponestane papira onda kada ti najviše treba...
to je to...zgO
ja tako perverzna pozdravljam sve prisutne i neprisutne...
ŽIVJELA PERVERZNOST...
budite perverzni...
zdravo je to...
perverzan pozdrav...................................šala mala
Opet zatvaram krug sjećanja...
Tih 15 godina...
Koje sam sve gluposti učinila...
i trpila...
Gasim sve svoje želje...
i počinjem ispočetka...
ipak je danas moj dan...
jedan dan u godini...
moj 16. rođendan...
i dalje volim sve oko sebe...
ali sebe ne...još...
uglavnom da ne serem previše...
SRETAN MI 16. ROĐENDAN!!!
HAHAHAHHA
kak je ovo spaljeno...
šaljem pozdrave zrinki, tei i lori:cure za vikend vas vodim di oćete...ja sve plaćam...bit će jebeno...napit ćemo se, radit ćemo šta god nas volja i zajebavat se!!!!!!!!!!
zatim pozdravljam sve ostale ljudove koje volim...
a to su: tea,martina,jozefina,božica,mihaela............
al ipak najviše volim svog marija...
jao kolko ljubavi u jednom postu...
SRAM ME BILO!!
hahaha...
i da mi je sada pina colada za roćkas...
i raffaello...
život bi dala za to...
chaos
