PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

Naše putovanje bilo je koncipirano na boravku u Havani i tri zadnja dana u Varaderu .
Varadero je uski i dugački poluotok smješten 150 km istočno od glavnog grada.
To je turističko mjesto s brojnim hotelima i nepreglednim pješčanim plažama.
Varadero nije prava Kuba .
Aranžmani su all inclusive tipa i sve je podređeno ljenčarenju .
Vožnja do našeg posljednjeg odredišta na Kubi je trajala tri sata.
Na recepciji ogromnog kompleksa ˝Villa tortuga˝ žigošu nas s narukvicama kojim se indentificiramo u baru ,restoranu i plaži kao gosti hotela i sve nam je free.
Ja sam svoju s užasom promatrala ta tri dana i jedva sam dočekala da ju na odlasku skinem.
Klima je u Varaderu bila očajna;zrak pun vlage tako da nam je sva odjeća poprimila neki čudan miris a ručnici se nisu uopće mogli osušiti.
Nije bilo tople vode pod tušem tako da smo kosu prale u lavabou.
Komaraca je bilo ko u priči a moj off! ostao u Zagrebu!
Spavale smo kompletno zamotane u plahte jer su nas prvu noć izgrizli po cijelom tijelu.
U Varaderu nema nekog posebnog izbora ubijanja vremena osim izležavanja na plaži i ispijanja cuba libre u jednom od nekoliko hotelskih barova.
Imale smo na izbor ili se oblokavati i pržiti ili lutati okolo.
Ja sam naravno već imala plan;lunjati okolo.
Drugog dana smo se uputile na Cayo Largo .
Cayo Largo je otočić južno od Kube koji čini dio velike koraljne skupine otoka.
Cayo Largo su pravi Karibi s plažama prekrivenim svilenkasto bijelim pijeskom.


Troznamenkastu cifru eurića smo uplatile simpatičnoj agentici koja je pričala smiješnim engleskim pomalo pjevnim glasom.
....Grls,dont forget your svimsut and sanbath krim and paseport!....
naručile mi buđenje telefonom ali kako je on u međuvremenu prestao raditi žena s recepcije nam je tukla na vrata.
Letimični pogled na sat,tek je 05:40 h!!!!
Isuse, ni u Zagrebu se ne dižem tako rano.
U 06 su nam u baru organizirali doručak (čitaj nekakav grozan toast i još grozniju kavu) a barmen nas je poluljutitio posluživao gledajući nas poprijeko.
Mi smo jedine iz našeg hotela išle na taj izlet pa je čovjek morao ranije doći na posao samo radi nas.
Kuha nam kavu još očajnija od one prve.
Bus je trebao doći u 06:30 a došao je u 07:30.
Na putu do aerodroma Baracoa (jer do krajnjeg odredišta ćemo putovati busom,avionom i katamaranom) naša vodičica priča o planu izleta na španjolskom ,pa na njemačkom i ...to je bilo to.
Odlazim do nje da ju pitam detalje izleta ali ona se zbunjeno smije i govori:no abla ingleze...!!!!!!!
Nakon čekiranja i prolaska kontrole dolazimo u čekaonicu koja me podjeća na glavni kolodvor u Zagrebu i čekamo....i čekamooooo...........
Bilo je 09:30 kad smo se krenuli ukrcavati u avion.
Letimo Air Cubanom ,inače najnesigurnijom avio tvrtkom na svijetu.
Mene to veseli (sve je to dio avanture) a moja supu(a)tnica, stara kukavica, umire od straha i bjesni što sam joj taj podatak priopćila par minuta prije polijetanja.
Ma koje su šanse da nam se sruši avion ?
Let traje oko pola sata a po slijetanju se svi fotkamo kraj aviona i nakon još jedne sigurnosne provjere ukrcavaju nas u mini bus i odlazimo u marinu.
Našem oduševljenju nije bilo kraja kad smo vidjele vizure koraljnh otočića.
Znate onu reklamu za rafaelo...e to vam je to!
Nakon desetak minuta vožnje katamaranom odlazimo na otočić s iguanama.


Gledamo ih ,one gledaju nas fotkamo i hranimo a atmosferu kvari ,svugdje prisutan lik s improviziranim štandićem koji prodaje povoljne suvenire...
Nakon opsežne priče o životu iguana ,naravno na španjolskom,krećemo dalje a naša slijedeća stanica je koraljni greben.
Putem nas karipsko more fino ljulja ,posada pjevuši i priprema nam jastoge koje ćemo maznuti prije ronjemja i kupanja oko koraljnog grebena.
Kad smo se usidrili na mjestu gdje je dubina samo nekoliko metara daju nam maske i peraje .
Skačemo u vodu, plivamo,ronimo i divimo se čudesnom podmorju.
U tom svijetu vječne tišine imali smo prilike vidjeti koralje i ribice svih oblika i boja koje su u jatu plivale oko nas.
Imala sam dojam da sam ušla u nekakav živi akvarij.
Nakon sat vremena dižemo sidro i odlazimo na krajnji cilj: Playa Sirenas..




Ljepota te plaže se ne može riječima opisati;to je najljepša plaža koju sam ikada vidjela.
Ručamo i odlazimo na kupanje, sunčanje dok šetnja po kilometarskoj plaži izaziva nevjericu ..pa mi smo zaista ovdje...nije san....
Desetak dana brzo je iscurilo i jutro pred nama je nosilo oproštaj s ovom čarobnom zemljom.
Posljednji dan smo nakon doručka smo obavile posljednju kupovinu suvenira .
Moram li uopće napomenuti da smo sav novac potrošile i da nam je ostalo samo 25 Cuca koliko se plaćala izlazna taxa iz zemlje.
Jer ,nitko nam neće CUC natrag pretvoriti u € .
Na Kubi su u upotebi tri valute:
Peso-nacionalna valuta ,kubanski novac s kojim turista ne može ništa plaćati.
Postoje i dvije različite cijene za isti proizvod ili uslugu a sve kako bi se turistima izvuklo što više love.
A kako bi vas još više zbunili peso ima oznaku $ (kao dolar )a konvertibilni s kojim turisti sve plaćaju isti znakić samo s dvije crtice
Konvertibilni peso (CUC) je valuta namijenjena isključivo turistima za plaćanje roba i usluga.
Za jedan euro dobije se 1,25 CUC.
Možete plaćati i eurima ali ne isplati se.
Nekada je dolar bila glavna valuta ali unazad par godina dolar je totalno beskoristan kao i razne kartice poput amexa.
Kad smo se spakirale koferi su nam se učinili neobičajeno teški.
Na odlasku smo spremačicama poklonile punu vrećicu sapuna,staru odjeću i školski pribor koju smo nosile iz Zgb na nagovor ljudi u agenciji.
Obučene u majčice sa Cheom i vojne hlače bile smo spremne za povratak u stvarnost.
Imale smo i hrpetinu suvenira od cigara ,ruma Havana cluba ,cekera od lišća banane za moju mamu,hrpetinu ogrlica i nekolicinu majčica sa Cheom .
Transfer za aerodrom je došao sa sat vremena zakašnjenja a mi smo se već poveselile da su nas zaboravili.
Nakon dva sata vožnje stali smo u nekom odmorištu ali mi nismo imale više ni za bocu vode.
Sva sreća, WC je bio free.
Čekalo nas je deset sat noćnog leta do Pariza i u Parizu cijeli dan čekanje leta za Zagreb.
Naše putovanje je završilo.
Na Plesu nas je očekivala delegacija s jednim psićem ,dvije mame i jednog tate.
U desetak dana smo doživjele prekrasne i neopisive stvari.
Ja san svoj san odsanjala...
Čekala nas je domaća juhica i povratak u stvarnost .
A u mislima ćemo još dugo vrtiti tolike neispričene priče i sjajne trenutke provedene u ovoj egzotičnoj socijalističkoj zemlji ,predivne prirode i muzike,neobičnih ljudi i najboljeg ruma.
Viva Cuba!
...hasta luego....!

U naših desetak dana kružnog putovanja posjetile smo i Vinales.
Vinales se nalazi u pokrajini Pinar del Rio.
To nacionalni park ,jedan od najljepših na Cubi i pod Unescovom je zaštitom.
Čine ga nekolicina dolina međusobno razdvojenih brdima i plantažama duhana.
Na putu do naše prve stanice,tvornice cigara,na cesti izbjegavamo konjske zaprege i dvije kravice koje su zalutale s livade.
Vodič puta nam objašnjava kako seljak koji posjeduje krave ne može bez pristanka države zaklati svoju a kad ju zakolje dio je dužan odvojiti u državnu kesu.
Ako se toga ne pridržava i svojevoljno zakolje kravicu može dobiti do 20god zatvora .
Više nego što bi dobio da kokne čovjeka.
Nakon dva sata vožnje dolazimo u Pinar del Rio Province.
Poznata je po plantažama duhana i tvornicama u kojima se izrađuju poznate kubanske cigare.
Obilazimo jednu od njih,bez fotića ovaj put, jer se kao boje da bi netko mogao slikati nešto što bi oskvrnulo tajni proces proizvodnje..
Priča nam vodič da cameras not allowed jer su prije dvije godine turisti fotkali dječicu kako rade u tvornici i dali to u novine pa je ispalo da kubanci svoju djecu iskorištavaju za rad na plantažama i tvornicama duhana a oni su se samo igrali tamo.
Naime,roditelji su ih tamo doveli jer ih nisu mogle same ostaviti doma.
Po odlasku kupujemo super povoljne cigare i odlazimo prema Vinalesu.
Putem viđamo sve veću bijedu i siromaštvo te mnoštvo jednakih malih zidanih kućica svih boja.
Mršave kravice kako pasu čudno zelenu travu i konjske zaprege pune ljudi.
U jednom selu smo vidjeli kućicu sa zastavom na kojoj je pisalo ˝sala de la televizion˝.
Vodič nam je objasnio da samo imućnija sela imaju tu salu za gledanje televizije.
Pedeset godina komunističkoga državnog uređenja i toliko američke blokade vidljivi su na svakom koraku.
Saznajemo da mlijeko dobivaju samo djeca do sedam godina, i to samo litru tjedno.
Žive na točkice i mjesečno imaju pravo na kilu riže,brašna,litru ulja,kilu šećera
Da je školovanje besplatno (u duhu socijalističke ideje) i da sve čeka posao ali ako završe fakultet nema šanse da ikada napuste zemlju.
Država ti dala školovanje pa ti sad radi za državu.
Besplatne su i medicinske usluge,ali što im to vrijedi kad recimo zubar nema s čime popraviti pokvareni zub.
Nema lijekova, nema sanitetske opreme.
Kubanac ne može niti kupiti niti prodati kuću, a ako ima jednu veliku može ju eventualno zamijeniti za dvije manje jer sva djeca naslijedjuju roditeljsku.
Dolaskom u Vinales prvo obilazimo kuću ljudi koji imaju plantažu duhana.
Razgledavamo sušaru a vodič nam objašnjava proces prešanja i skladištenja duhana.


Temperatura se popela na laganih 40° C i svi smo lagano nervozni i žedni i jedva čekamo obilazak najstarijih pećina kroz koje ćemo proći na čamcima.
Nakon obilaska duhanske manufakture slijedi nam izlet u najstarije planine kroz koje ćemo dio puta pješačiti a dio proći na malim čamčićima jer kroz unutrašnjost teče rječica.
Na ulasku u pećine pozdravlja nas lokalni svirač gitare koji nam želi dobrodošlicu i usput nudi svoj cd.
Only ten peson ..perfavore..
Indijanska pećina iznutra nije nešto spektakularna ali zanimljivom ju čini rječica kojom smo se provozali u običnim motornim čamcima.Toliko o vožnji kanuima.


Nakon obilaska pećina vode nas na ručak na neko obiteljsko gospodarstvo.
Usred ničeg ,na livadi stolovi a iza njih razgranuti šatori.
Nakon ručka odlazimo razgledati predhistorijski mural iz ´61.i vraćamo se u Havanu.

Nakon što smo razgledale grad i okolne plaže došlo je vrijeme za tour Havana by night.
Željele smo na licu mjesta upoznati pravu Cubu a jedan od načina je bio i noćni život u lokalnim klubovima s autohtonim stanovništvom i što manje turista.
Čari havanskih noći otkrio nam je hotelski bodyguard.
Danijel je 22godišnji dečko iz prosječno siromašne cubanske obitelji .
Radio je u našem hotelu kao tjelohranitelj za samo 30 eura mjesečno ( ! )ali to se još smatra dobrom plaćom jer prosječna iznosi 15 €.
Ali unatoč tome na Kubi svi rade.
Gotovo sva poduzeća su u državnom vlasništvu i kako nam je pričao Bernardino, katastrofično posluju jer država tj.Fidel ima neke same sebi poznate vizije razvoja.
Svi muškarci su obavezni raditi bez obzira na crkavicu od primanja.
Državna administracija je dužna pronaći posao za sve punoljetne građane.
U duhu socijalizma svi rade a kako za sve te ljude nema stvarnog ni efikasnog posla gube dane na poslu dosađujući se ...ali oni rade!
Sjeli smo u neki prastari taxi i krenuli u avanturu.
Uhvatila me tuga promatrajući izmučeno lice postarijeg vozača koji će nas za par CUCa odvesti na drugi kraj ovog ogromnog grada.
Gledajući taj prastari auto bez retrovizora,sav ofucan i s napuknutim staklima osjećala sam se nekako posramljeno.
Taj jadan čovjek vjerojatno neće cijeli život zaraditi novac koji smo mi potrošile u tih desetak dana.
Naše prvo odredište je bio La Floridita ,kultno,mjesto Havane koje nas se nije baš dojmilo.
Par polupijanih turista i sumorna atmosfera nas je otjerala dalje.
Očarani ritmovima glazbe koja je dopirala čak na ulicu ušle smo u jedan klub u koje je sve vrvilo ljudima dobre volje a miris cigara i ruma je dominirao prostorom.
Nakon par pća i zagrijavanja odveo nas je u klub La grande musica.
Nalazio se na Revolucion squareu i prizor ispred njega me podsjetio na stare filmove iz 50tih god prošlog stoljeća.
Mnoštvo rasa ,među kojim su prevladavali crnci i mulati , šarenilo starih automobila i glasna glazba koja je dopirala do nas stvarale su neki nestvaran ugođaj.
Ako pridodam tome i topli vjetar i miris oceana koji mi se već ionako uvukao u kosu i bez kapi ruma osjećala sam se nekako opijeno i posebno....
Kad smo kročile unutra zapljusnuo nas je val pogleda i glazba koja je bila... Savršena.
Drugačija.
Guramo se do šanka i naručujemo piće.
Boca ruma i cole za nas sve...30€ !
Čestitam ,upravo smo potrošile mjesečnu plaću našeg novog prijatelja.
Red pića, red kratkog tečaja salse..
On nam je i objasnio sve o zlatnim zubima.
Naime nekilicina stanovnika Havane,raznih životnih dobi, na zubima ima zlatne navlake.
Kasnije smo saznale da je to na Cubi simbol bogatstva i samo određeni ˝imućniji ˝tipovi si to mogu priuštiti (npr.dileri,bodyguardi i sl..)a oni još imućniji imaju i zlatne navlake oko zubnog mesa.
S jedne strane zlatni zubi a s druge zabrana korištenja interneta.
Cubancima je zabranjeno korištenje interneta (internet je prozor u neki drugi,iskvaren svijet)a priključak za telefon stoji 50 €,strani televizijski programi postoje samo u hotelima a nema ni jednog stranog časopisa a zabranjeno im je i putovati a kao jedna od opcija odlaska je brak sa strankinjom.
Nama nezamisliva bijeda.
Habanerosi(kako sami sebe nazivaju) su vrlo slatkorječivi i jedan vaš usputan osmjeh će shvatiti kao mig i osvajati vas svim mogućim raspoloživim sredstvima jer oni su ipak samo nepopravljivi latinski zavodnici .
I što još reći o noćnom životu Cube...salsa& rum/rum &salsa ...
Poznata je kubanska izreka: ako nisi pio mojito,popušio cigaru i naučio plesati salsu,kao da i nisi bio na Kubi.
Teško je bilo pratiti taj tempo ali kad si u Rimu ponašaj se ...ma znate i sami

Vruća popodneva smo kratile na Playa Santa Maria ,najljepšoj od mnogobrojnih Playas del Este.
Kako u samoj Havani nema kupanja izbor je pao na Playas del Este,koje počinju 15tak km od grada i nude nepregledne kilometre bijelog pijeska i kristalno čisto plavo more.
Njih uglavnom posjećuje lokalno stanovništvo a iako su nas u hotelu upozoravali da nam nije pametno samima ići tamo , straha za nas nije bilo jer plaža je bila dobro osigurana;na svakim 200 tinjak metara kraj ležaljke stoji beach policajac ,simpatičan lik sav u bijelom, zadužen za red &mir .
Ugostiteljska ponuda je bila posebna i u skladu s egzotikom podneblja.
Pile smo kokosovo mlijeko s dodatkom ruma iz samog kokosovog oraha.
To si mogao naručiti od tipa koji je vozio coco traktor i urlao cococoooo, cocoooooo
Coooooooco vit ram !!! ili..




Postojala je još i opcija hodanja do šanka ali nakon dva kokosova oraha i sunca koje je peklo nije se baš pokazala najs(p)retnijom ...
Hrana na plaži i nije bila primamljiva jer nakon što vidiš muhe kako plaze po nekakvoj balzamiranoj ribi i presušenim zamotuljcima kruha ,nešto što je trebalo biti nekakav sendvič..glad te nekako prođe.
Taksist nas je oderao 40 € za povratnu vožnju grad-plaža-grad a cijena je naravno utvrđena prije polaska ali sve je to dio folklora
Taksimetra u autu ili nema ili ne radi.
U hotelu su nas upozorili na oprez pri odabiru taxija jer nisu svi automobili s oznakom "taxi" uistinu pravi taksiji.
Službeni se mogu prepoznati jer su novije proizvodnje, dobro održavani i udobni Obično ispred svakog hotela stoji tip zadužen samo za pozivanje taxia uz
određenu proviziju jer Cubanci preživljavaju, snalazeći se .
postojala je i opcija odlaska na plažu originalnim prijevoznim sredstvom ˝krokodil˝ ili ˝deva˝ koji predstavljaju pravu atrakciju turistima i spas lokalnom stanovništvu ali moje suputnice i nisu bile raspoložene za tu vrstu avanture.
Deva je hibrid; kombinacija šlepera sa prikačenom prikolicom kapaciteta 100 tinjak ljudi .
Njihove stanice se prepoznaju samo po masi ljudi koja strpljivo čeka da se ovaj pojavi jer voznog reda ,u formalnom smislu,nema.
U njima su gužve obavezne a nama su rekli da nisu sigurni za turiste ali ne znaju oni za ZET !
Havanskim ulicama kruže i simpatični Cocotaxiji, žutog jajastog oblika, u koje stanu samo dva putnika i vozač.
Brojač kilometra u njemu uopće ne postoji, kao ni običaj izdavanja računa, no cijena je slična onoj klasičnih taksi službi, mrvicu povoljnija a pruža praktičan način putovanja kraćim gradskim relacijama.
Havanu se može razgledati i najsporijom opcijom a to jest vožnja rikšom ili popularnim bictaksijem, kako ih zovu stanovnici Cube.
Koriste se za vožnju po užem gradskom središtu a to je i jedino prijevozno sredstvo koje nismo isprobale ...
Može se i kočijom, koje kao da su tek izašle iz kolonijalnog razdoblja.
Otet će vam 30 € za sat vremena i provesti dijelom u koji turistima inače nije preporučljivo hodati.
Mi smo tako obišle i Centro Havana; siromašni dio grada koji izgleda kao da je tamo jučer završio II.svj. rat .
Neke su zgrade poduprte drvenim gredama da se ne sruše,na pohabanim prozorima se suši jadan veš a zaštitu od sunca pružaju tamne vreće.
Sve je jako bijedno i izaziva nevjericu...kako tu ljudi žive?
Tu se nalazi i Chinatown s nekolicinom restorana ali mi se nismo u njima zaustavljale.
Odveo nas je na Revolucion square ;trg gdje Fidel drži govore i obraća se naciji.
Taj impozantan prostor je veličine desetak nogometnih igrališta omeđen vojnim zgradama a njime dominira ogroman spomenik ,gotovo falusnog oblika za koji smo mi pretpostavile da simbolizira Fidelovu (ne) moć!
Na jednoj od zgrada koja gleda prema tom brisanom prostoru je ogroman portret Chea koji budno motri sve prisutne na tom trgu.
Na svakom koraku je posve normalno vidjeti grupice ljudi kako popravljaju svoje i pedesetak godina stare limene ljubimce pa stoga se kaže za Kubance da su najbolji mehaničari na svijetu.
Na Kubi je turizam jedini izvor novca.
Od turizma i turista oni žive.
Od gotovo 3 mil.stanovnika ,1,5 mil. je policajaca a policijska služba se smatra (uz poslove u turizmu) privilegiranim poslom i jednim od najbolje plaćenih.
Cuba je u odnosu na druge zemlje u regiji još uvijek najsigurnija i najmirnija, no očito je i ovdje dugogodišnja neimaština uzela danak poštenju.

(tri pustolovke u zemlji salse,ruma i opojne glazbe)

Putovanja su mi oduvijek u krvi.
Da kojim slučajem dobijem na lottu život bih provela smucajući se bijelime svijetom s ruksakom na leđima i fotićem oko vrata
Moja prošlogodišnja destinacija bila je Cuba.
Zemlja salse ,ruma ,kilometarskim plaža bijelog pijeska.
˝Zašto Cuba?˝ pitali su me .
A zašto ne !
Prije desetak godina u mom poštanskom sandučiću našla se razglenica s Cube.
Iako sam tada o toj čarobnoj i dalekoj zemlji znala vrlo malo ,žive boje razglednice bile su dovoljne da si obećam da ću i ja jednog dana ispisivati slične postcards.
Odlučih posjetiti je što prije ,dok je Fidel živ i dok ruka kapitalizma nije dotakla taj mali raj i izmijenila sve mirise, okuse i dušu te zemlje.
Let iz Zagreba preko pariškog Charlles De Gaullea do Jose Marti u Havani; do France dva sata leta pa dva sata stop overa i desetak sati leta do Cube.
Prvi susret s Cubom je bio...pa,zbunjujući.
Kako se aviončić spušatao tako su mutni obrisi poprimili konkretnije oblike jer svaka zemlja iz zraka izgleda drugačije.
Cuba iz zraka su palme i obala koja me ostavila bez riječi...
Odmah po dolasku valjalo je pomaknuti satove na lokalno vrijeme koje je bilo -6 sati
Čekala nas je još temeljita kontrola dokumenata i prtljage i upoznavanje s policijskom diktaturom države.
Svi smo morali proći kroz jedan od 15tak kiosk- šaltera koji su svi pod video-nadzorom a u svakom od njih se nalazi policajac koji je posebno pažnjom pregledavao naše putovnice i u čudu gledao naše fotke valda uspoređujući umorna i zgužvana lica s vedrim facama sa sličica.
Dok stojim pred šalterom, moje supu(a)tnice čekaju udaljene nekoliko metara da i one dođu na red.
Gužve su velike a procedura kontrole je temeljita i spora, no Cubancima je pojam vremena ionako vrlo relativna stvar.
Kraj njih naši dalmoši su amateri..
Kad su snimili da smo ok i da nismo Castrovi neprijatelji ,stavljaju nam štambilj na turističku kartu za koju smo upozorene da ju moramo čuvati i vratiti po izlasku iz zemlje.
Zanimljivo je da ne udaraju nikakv žig u putovnicu kako putnik ne bi imao problema s amerikancima jer su oni svojedobno odbijali vizu ljudima koji su imali cubanski žig u putovnici.
Probijajući se prema imigracijskom uočila sam, u mnoštvu zastava i našu...jupi...iako nije bilo razloga za juupi jer nas je striček Zoki iz agencije upozorio da Hrvatska nema konzularno predstavništvo na Cubi i da se bilo što desi nastalo bi sto problema jer nema potpisanih raznoraznih međudržavnih ugovora ..
Dakle, čuvajte putovnice,čuvajte pare i ne nosite glavu u torbi...a mi smo se toga namjeravale itekako pridržavati..
Mene ,a mislim da i sve druge Europljane ,začudilo je ponašanje i izgled službenih osoba na aerodromu.
Sve žene su nosile ultra kratke minice s mrežastim ,čipkastim ili ultra tankim čarapama
Namazene tiptop s što kričavijim ružom na usnama.
Muškarci su se osmjehivali i namigivali svemu ženskom što je prošlo kraj njih.
I svi,ama baš svi , su pušili i tresli čikove na pod koji je pak bio čudesno čist kao da su mali crni vilenjaci prolazili metlama i brisali opuške i pepeo..
To se itekako kosilo sa strogim režimom na ulazu u zemlju ali kasnije ćemo vidjeti još tolike kontradiktornosti da ćemo na ovo i zaboraviti.
Nakon prolaska svih mogućih kontrolnih točaka i nebrojenog skidanja stvari i pražjenja ručne prtljage pustitli su nas da odjurimo van na svjež zrak gdje nas je strpljivo čekala predstavnica naše agencije koja nam je dala neke osnovne informacije te nas uputila prema busu za hotel.
Vani je puhao topli vjetar ,sličan onom koji kod nas u Dalmaciji nosi kišu.
Ovdje kiši nije bilo ni traga jer travanj je bio poznat kao najsuši mjesec .
Svuda oko nas crvena zemlja,neiskorišten prostor i ogromne stoljetne palme koji je vjetar razigrao u ,kladim se ,neku vrstu salse.
Dva sata od slijetanja u Havanu i ukupno šesnaaest sati od polaska iz Zagreba bile smo u hotelu.
The Plaza je hotel u samom centru,5 min od Capitolija i najstariji je hotel koji radi bez prekida .
Smjestili su nas u prostranu trokrevetnu sobu na četvrtom katu,koja je bila namještena u neokolonijalnom stilu u rozim tonovima, a samo kupaonica je imala 20tak kvadrata.
Nakon ukusnog i obilatog doručku bile smo spremen za akciju.
Sve je to bilo dio avanture...a naša je tek trebala započeti.
Čekalo nas je desetak dana egzotike,salse ,ruma,sunca i..
Čekala nas je Havana,
Da doživimo jednu drugu kulturu i proživimo nešto drugačije.
Za upoznavanje grada kao što je Havana ni mjesec dana ne bi bilo dosta
Unajmile smo vodiča,mlađahnog profesora povijesti, Bernardina, koji nam je obećao ponuditi najbolje od najboljeg..
Havana je nije samo glavni grad Kube već je i najveći grad cijele karipske regije s 2,5 mil.stanovnika.
Geografskim položajem smještena 144km jugozapadno od Floride ali po svemu ostalom miljama daleko od zapadnog civilizacijskog obruča.
U staroj gradskoj jezgri preplavilo nas je šarenilo mirisa,zvukova i velikog otvorenog prostora.
Kad smo se odmakli od užeg centra ostale smo šokirane redovima ljudi koji od ranih jutarnjih sati čekaju autobuse bez voznog reda
Pošto je javni prijevoz nesređen svako prijevozno sredstvo (osim autobusa koji prevoze turiste) obavezan je zaustaviti se i povesti ljude što vrijedi i za stočne kamione i šlepere ili bilo koji privatni automobil.
Zanimljive su im i tablice na autima,raspoređene po svrhama i bojama.
Žute su za privatna vozila, plave i crvene su državna vozila,zelene su vojne, a crne su turističke ili/i diplomatske.
Mi smo imale želju rentati prastari plavi auto iz 55 ali nismo uspjele jer sva ta stara vozila imaju žute privatne tablice, a nama kao strankinjama dopušteno je bilo voziti se isključivo taksi vozilima u državnom vlasništvu.
Havana je strašno dinamičan grad koji plijeni svojom arhitekturom ali i kontrastima.
Havana Vijeha je stara gradska jezgra,s mnoštvom kulturnih znamenitosti.
Muzej revolucije i Moderna galerija,prekrasna zgrada španjolske ambasade i Capitolio su samo neke od njih.
Capitolij ,mala kopija američkog Capitola danas je muzej.Gradilo ga je više od pet tisuća radnika oko tri godine;sagrađen je 1929.pod paskom Gerarda Machade a gradnja je stajala vrtoglavih 17 miliona dolara a do 1959. je bio sjedište kubanskog kongresa.
Šetnjicu smo nastavili do Centro Havane te do luke & muzeja ruma.
Ne znam ni sama koliko smo dugo hodale ali bile smo totalno iscrpljene od vrućine jer oko podneva je bilo blizu 40°C (!)
Posjetili smo La Bodegitu i Floriditu, legendarna mjesta gdje je Hemingway redovito kratio vrijeme omiljenim koktelima Mojito i Daiquiri.
Kokteli su inače na svakom koraku, a uz cijenu od 1 € vrlo pristupačni (jeftiniji od vode) tako da se od Mojita i Cuba Libre nismo odvajali svo vrijeme.
Posjetile smo i muzej čokolade i u prestravično klimatiziranom prostoru ispijale hladnu & toplu čokoladu,imajući prilike vidjeti manufakturnu izradu bombonjerica koje smo i same degustirale.
Sama Havana zaista nudi doživljaj 24 sata na dan.
U bilo koje doba noći,na ulicama je sve puno ljudi,svi plešu, pjevaju ,vesele se uz dim cigare i neizostavni rum .
Mi smo imale osjećaj da smo ušle među kulise svima nam znanog filma iz ranih osamdesetih.
A ljudi..ljudi zanimljivih lica jer kubanski preci su došli sa čak četiriju kontinenta:Indijanci,Španjolci, Kinezi i afrički crnci .
Te izmiješane crte lica mogu se prepoznati na prolaznicima koji će svako fotografiranje jako dobro naplatiti..
Bernardino nam je taj razgled pošteno naplatio;oteo je svakoj po 15 eura ,što je bila cijena kao za nas,da bi kasnije u našem hotelu pitali njegovu kolegicu iz iste agencije za preso i segnorita je rekla da bi nam uzela po 10eura.
Bernardino je zaokružio turu po najvažnijim mjestima grada koja su must see iako taj dan nismo vidjele ni pola od planiranog,ali nakon cca 5 sati hodanja mi smo bile raspoložene samo za taxi koji će nas odvesti na plažu.

čujte i počujte :
htjela sam ja i prije napraviti ovako nešto ali nisam znala od kuda krenuti jer sve je već poprilično isfurano ali..
prošle godine bila sam na Kubi i povratkom sam za frendove na jednoj lokalno-otočkoj stranici (ah ,nije ljubaf paradajz..) napisala seriju članaka o dojmovima s tog putovanja.
nakon njih je i Tanja na svom Adventure sport net portalu objavila prvi dio priče o Kubi a kako nestrpljivi obožavatelji nisu mogli dočekati nastavke odlučila sam stvar preuzeti u svoje ruke i tako je sve počelo.
nepovratno sam se zaljubila i našla novi ispušni ventil iako ,od kako znam za sebe, nešto negdje pišem..
sad bih kako trebalo smisliti kao neki uvod,priroda&društvo,bla bla ali ništa pretjerano suvislo mi ne pada na pamet pa ja ću to onako zdravo seljački ,bez puno filozofije...
ja sam djevojčica u najboljim godinama ,koja bijeg od stresa ,napornih patuljaka i gradskog smoga liječi odlaskom u prirodu uz nezaobilazno dobro društvo..
ovdje će ,između ostalog , biti riječi o moji(našim ) putovanjima, izletima po lijepoj našoj i svim mogućima vidovima rekreacije kojom se mi bavim(o)...od bicikliranja, veslanja, planinarenja, penjanja pa do ponekog skandaloznog sportsko rekreacionog opijanja....
nadam se da ćete uživati i dobiti ideju za poneki izlet a nama će ovo biti zanimljivo štivo kad budemo stare i onemoćale (iako ćemo se i tada vjerojatno skitati s društvom umirovljenika) jer navigare necessere est.
i točka.
živjeli!