Mlada>Glupa>Naivna?

Jel ti se ponekad čini kao da to nisi ti? Kao da si uhvaćena u nekom mistu i gledaš stvari, one prolaze, događaju se...tebi i drugima ali ti nemaš kontrole nad njima...jer si uhvaćena u mjestu! Nekako tada život postane suviše kompliciran za traženje logičkih obrazloženja ili pokušaja rješavanja bilo kakvog problema, ali i suviše dosadan da bi samo ostala na tom mjestu i pustila vlak života da ide svojim tračnicama bez da ga pokušam preusmjeriti ili možda čak da pokušam izgraditi nove tračnice - možda neke koje bi na svakom pragu imale putokaze gdje i kada. Ne. To bi iziskivalo prevelike napore...
A možda je i bolje da ostanem sjedit na ovom krevetu i pustit da život jednostavno prolazi pokraj mene dok ja stojim pod svojim staklenim zvonom, obranjena od svih životnih zbivanja, i ništa mi nemože bit? Ma daj! Stakleno zvono?! Kakvo je to stakleno zvono ako kroz njega mogu proć sve one loše stvari koje me kao trn u oku tjeraju da oplakivam svaki loš događaj koji je još jednom nekontrolirano prošao kroz mene?! Kakvo je to stakleno zvono koje me odvaja i od svih dobrih stvari?! Možda je ono ljubomorno? Jer...kad bi dobre stvari prolazile moje srce se više nebi bojalo vanjskog svijeta i svega onog što me vani čeka jer bi napokon osjetila tako neosjetljivu NADU! A kad bi bilo tako, onda više nebi tribala stakleno zvono da me "štiti", i ono bi nestalo.
A tko bi želio da jednostavno nestane sa ovog svijeta? Istina, nije nam baš nešto...ali uvik nas dalje tjera želja za novim sutra...iščekivanje onoga što bi se moglo dogoditi - ili onoga što ne.
Ali ipak nema straha doli straha. Naš stalni pokretač koji nas uvijek tjera da spoznamo svoje granice. A kad te granice prijeđu njima nadređene granice tada dobijemo novog pratioca...našu sjenu...i koliko god svjetala upalili ili izgasili ona je uvijek tu...naše stakleno zvono. Isprva pokušavaš pobjeći od njega jer te i dalje strah od nepoznatog... Ali kada i taj strah prijeđe granice, sprijateljujemo se sa našim staklenim zvonom.
Uskoro prodavačica u dućanu ne vraća ostatak Tebi, bezobzirni prolaznik nije gurnuo Tebe, tvoja najbolja prijateljica nije zabila nož u leđa Tebi...Postaješ duša koja više nije srž tebe i u tebi...već sada hoda sa tobom. Postaješ tek neopazivi promatrač svog vlastitog života.
Jadan li je to život...Čak i suze koje ipak ponekad kvase tvoje lice nisu više tvoje. One postaju vlasništvo zbira krvi i mesa,životinje, rođene 4. studenoga 1987...
Neki ljudi cijeli život žive tako; u simbiozi: životinja i duša - uvijek skupa, a uvijek razdvojeni. Neki ljudi pokleknu i izgube se u svoj toj polaznosti: životinja, koja odvojena od duše, umire. Neki jednog dana skupe hrabrosti i suoče se, pronađu nadu i budu uistinu ljudi: životinja i duša kao jedno.
Ne znam što sam ja. ne znam na što ćeme ovaj život natjerat. Znam samo da želim NADU!
Amen.