subota, 29.04.2006.
Život je pjesma iliti pjevanje u falšetu
Vidjela sam jako puno ljudi kojima je neugodno kada se opuste i zapjevaju neku pjesmu koja svira sa radija, a netko iz društva skuži da su pogriješili tekst ili ga ne znaju cijelog. Priziva li vam to sjećanja? Naravno da nećete priznati. Neki su u takvim trenucima malo hrabriji pa se samo nasmiju i kažu "jesam, zeznuo/la sam". Pa, i meni je tako nekoliko puta bilo užasno neugodno, ali danas su to odlične priče za nasmijati prijatelje ili rodbinu tijekom druženja. Znati pjevati nam je posebno važno u pubertetu i tada nam je zapravo najneugodnije kada se desi takva situacija. Pogotovo kada počnemo slušati neke engleske ili talijanske pjesme jer želimo biti u trendu. I tako, netko potpuno zaokupljen pjeva neku pjesmu koja mu je "ono, čovječe, totalno jaka, kužiš" a neko mu se počne smijati jer je zabrljao jedan dio teksta, pa mu dođe "zemljo, otvori se!". Joj, kad se samo sjetim kako smo se svi uporno trudili pjevati Macarenu! Ma vraga niste! Samo nećete priznat. Ono, mumljaš nešto cijelo vrijeme samo da mrdaš usnama jer je muzika glasna pa nitko neće ni skužiti da zapravo uopće ne znaš tekst, a onda, kad i ostali, punog grla vikneš "Heeeeey, Maacarena!". Ha-ha-ha!
Ili, recimo, sjetite se koliko ste bili ponosni ako ste negdje od nekoga kopirali tekst omiljene pjesme (mi ih nismo mogli nalaziti na internetu kao današnja mladež, tja), pa možete nekoga ispraviti "Ma to se ne pjeva tako! Ne kaže "another klick in the wall" nego "another brick in the wall"". Mislim da je još neugodnije priznati da nešto ne kužiš, mislim, kad slušaš pjesmu. Evo, ja priznajem da mi duuugo vremena nije bilo jasno zašto Zdravko Čolić u jednom stihu pjesme "Malo pojačaj radio" miješa istarski govor sa standardnim štokavskim narječjem kojim inače pjeva. Na što mislim? Pa, meni je zvučalo kao da pjeva:
"Reci mi samo, samo to, oo,
malo pojačaj radio, oo,
zbog mene ne plači, stvarno* je gotovo
biižii* kuućii!"
A kad sam bila još manja, umjesto "Jugoslavijooo" pjevala sam nešto kao "ubicaijooo". Živa istina! Imam i dokaz, snimili me. E, pa to se ne promijeni niti kada dođeš u takozvane zrele godine. No tada kad ne znaš tekst zviždučeš ili jednostavno zašutiš. I to me pila kad hoću pjevat sevdalinke. Neizrecivi su ti osjećaji koji me obuzmu i bace u trans kada ih slušam. Ne mogu a da ne zapjevam, ali uvijek kad sam sama, da ne bi netko skužio da ne znam dio teksta. Ali ja neke riječi jednostavno ne razumijem, ne razabirem slova, pa ih ne znam niti otpjevat. I to mi je jako žao.
No, dragi moji, nemojte se sramit pjevat ono što znate, što vam paše ili što vas dira, jer...
"Pusti da ti sviram, duša gine od tišine..."
- ne pjeva "stvarno"* nego " s nama"
- ne kaže "biži"* (bježi) nego "piši"
- 09:13 -
četvrtak, 27.04.2006.
Neću da budem čangrizava!
Baš neću, neću, neću! Ali moram priznati da sam danas malo tužna. Kao što sam već spomenula, cijelog života pišem ali se nikada ništa nisam usudila objaviti iako mi je nuđeno. Bilo me strah kritika. E pa jučer su me upravo neizgovorene kritike pokopale u depresiju i preispitivanje. Na nagovor moje drage L. prvi put u životu sam se prijavila na književni natječaj, ako se "Ekran priče" mogu tako nazvat. Poslala ja četiri priče ne očekujući da će ijednu žiri izabrati za jedno od prvih tri mjesta. Nadala sam se da će barem jedna uči u slijedeći krug, dospjeti do glasanja čitatelja i biti objavljena u zbirci. I to bi bio neki početak. Gledam ja tako danas a ono, nema niti jedne niti među prvih 200! Moš mislit koja sramota! Sada bi ja ojađena mogla popljuvat i natječaj i ukus žirija i pola onih priča za koje se tamo može glasati, a i pola priča koje su se našle u dosadašnjim zbirkama a koje sam pročitala od korica do korica. Ali neću. Svatko ima svoj ukus. Mogla bih ovdje citirati i najveći profesorski um svih vremena s mog faksa o tim pričama ali neću. Neću da budem čangrizava i ojađena. Neka svatko donese sam svoj sud. Ali, kada je već natječaj završio, smijem vam ovdje objaviti još jednu svoju priču. S nestrpljenjem čekam komentare.
Pivo naše svagdašnje
Kad će već jednom tih pet sati. Nevjerojatno kako mi prijepodne brzo prođe a ovih zadnjih nekoliko sati…kao da pređem u drugu dimenziju! Kao da mi se sat svaki put smije kada ga pogledam:
- Šta je? Išla bi kući, ha? Hoćeš, kurac!
Misli mi prekine iritantna zvonjava telefona. U jednom ludom trenutku pomislim da se ne javim i puštam ga da odzvoni tri puta. Konačno dižem slušalicu.
- Halo?
- Ej, mila, ja sam. Šta ima?
- A šta bi bilo kad sam na poslu? Reci.
- Šta da ti kažem. Poželio sam te čut.
- Baš lijepo. A sad mi reci šta si stvarno trebao.
- Pa, ovaj, znaš, nemoj se odmah ljutit, mila. Ovaj, večeras je polufinalna utakmica, znaš, i, ovaj… pa doći će nam gosti.
- Ma daj? Nisam baš od volje za društvo i kuhanje.
- Ne, ne, mila, ništa ne trebaš spremat. Ja ću kupit pive, valjda kući imamo kikirikija i nešto za narezat i ćao.
-Da, a oni će otići kad popiju tri pive. Iz druge gajbe.
Ekipa se već smije na neke glupe fore i tračeve iz firme koje samo oni kuže. Uf, riknut ću! Reklame traju već pola sata. Što je najgore, sve su to reklame za pivo koje ih hipnotiziraju, pa oni, ne odvajajući pogled s ekrana, u gucu ispijaju pivo i hvataju se za nove boce u gajbi ispod stola. "Život te zove. Ključ je u tvojoj ruci." Glupost! kao da nema života bez piva! To samo ovim tupavcima možeš prodat! Jebeš takav život kada ti za pola sata ispišaju wc toliko da ga ne možeš obrisati papirom, nego moraš navuć rukavice i oprat ga varikinom. To drugo poluvrijeme nikako da počne! "Zabava počinje. Uključi se!" čuje se sad s TV-a. O, Bože. Paklena zabava je već odavno počela! Kako praktično! Odmah iza ove reklame ide reklama za neke tablete protiv glavobolje koje ne stvaraju ovisnost. Ha!
Osjećam kako se gušim i želim na zrak. Sada je na TV-u najveći ovogodišnji hit. Krdo navijača stoji na krovu neke zgrade i iz petnih ratničkih žila navijaju nešto totalno nerazumljivo što meni zvuči kao "Voli Hrvatsku srce mooooje, kuca za nju i alkohoool!". Tada moji neandertalci dignu šape u zrak i zapjevaju gromoglasno:
- Alkohol, alkohol, to je prava stvar, ko ne voli alkohol nije normalan!
A onda, kao da se gledam s tri metra daljine, vidim kako ustajem i pitam:
- Vama neće smetati da ja odem malo prošetati, jel' da?
On me pijano pogleda blesavo se smiješeći i profrflja:
- Samo nemoj ostat do kasno, imamo još posla poslije.
I, naravno, svi se oduševljeno odvale smijati.
- 10:23 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
petak, 21.04.2006.
OPASAN HOBI
Ovo je moja priča, ali mogla bi biti nečija tajna. U iščekivanju vaših neimenovanih razglednica i pisama, odlučila sam je ovdje objaviti čisto da vidim komentare. A-ha! Konačno sam se okuražila. A priča kaže ovako...
Opasan hobi
- Di ćeš? – pita me moja čvršća polovica udobno razvaljena u fotelji s lijevom nogom preko naslona za ruku i daljinskim za TV u desnoj ruci. Oblačim jaknu pred ogledalom u hodniku i osjećam kako mi vrućina nadire u lice. Lagano izdahnem.
- Idem jedan đir. Lakše ću zaspat poslije ako izađem malo na zrak – odgovaram ne osvrćući se.
- A da? Lijepo…
- Mislila sam da si koma, zato te nisam pitala hoćeš li sa mnom.
- Da, da. Nema beda. Samo ti idi. – pojačao je televiziju. Konačno se okrećem i istrenirano se nasmiješim.
- Daj, nećemo se sad duriti, miško. Ćeš ić i ti malo na zrak? – prilazim mu da ga zagrlim i cmoknem.
- Možda bi skočila malo do Petre ako je doma, to je sve.
- Tako si mogla odmah reć. – odgovara, a ja se svesrdno nadam da će sad ovaj razgovor završiti. Vraćam se ogledalu da se počešljam. Osjećam da me gleda i trudim se ostat skulirana.
- Možda je i Damir doma. Mogla si me odmah pitat dal bi i ja išao s tobom. Ili je to zabranjeno?
- Pa nije, samo se poželila ispričat malo s njom. I ako je doma izvuć ću je u šetnju. Ići ćemo drugi dan, miško. O.K.?
- Da, da. Pazi da imam njezin broj, znaš? – prođu me ledeni srsi od tog pogleda. Znam da je totalno ozbiljan. Ali bit će sve o.k. Ponovo se vraćam do njega. Smješkam se, grlim ga i milujem po kosi.
- Daj pusu. Brzo ću doć.
Sjedam u auto i odmah je nazovem. Javlja se nakon trećeg zvona i skužim da je na nekom prometnom mjestu. Izašli su na piće i zove me da prođem. Ne da mi se. Pa izašla sam da bi uhvatila malo zraka a ne opet bila u zatvorenom. Čut ćemo se. Vozim prema Premanturi. To mi je nekako najsigurnija ruta. Nema previše svijetla a niti prometa. Teško da će tamo biti poznatih faca. Postajem nervozna i razdragana u isto vrijeme. Jedva čekam da se opustim. Nema razloga za brigu. I ako je nazove saznat će isto što ću mu i ja poslije reći. Osmjehujem se dok prilazim prvim kućama i odlučujem na koju ću stranu skrenuti, prema moru ili prema otpadu. A onda mi se dah presječe i svaka kaplja krvi mi se pretvori u led. Osjećam kako mi se kosa nakostriješila od zatiljka do tjemena. Otkud oni ovdje? Ovo nije mjesto gdje bi oni izlazili. I zašto je baš ispred tog kafića postavljena rasvjeta! Pravim se da ih nisam vidjela u nadi da oni mene stvarno nisu skužili. Gledam sa zebnjom u retrovizor i vidim kako jedan upire prstom u moj auto a drugi sliježe ramenima. Gubim ih iz vida. Zastajem u mraku na prvom makadamu na koji sam naišla i grozničavo razmišljam je li bolje da mu priznam da povremenom šmrčem jer me to opušta ili da mu slažem da sam ga prevarila. A onda me trncima preplavila nevjerojatna činjenica da će njemu samo i jedino laž biti prihvatljiva i uvjerljiva istina. Mobitel zazvoni.
- 14:56 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 20.04.2006.
Eto baš hoću!
Eto, prošao i ovaj Uskrs. Šta god prođe shvatim kako mi se rođendan sve više bliži a ne želim razmišljat o tome kako starim. Mislim da je G. B. Shaw rekao kako se ne prestajemo igrati jer starimo, nego starimo jer se prestajemo igrati. Narodna je mudrost da je život ljepši ako uspiješ uvijek zadržati dijete u sebi. Slažem se s time što ne znači da moraš biti djetinjast. Recimo, ja se puno bolje osjećam kada navučem šarene čarape živih boja. Ili one na Garfielda u raznim pozama i s raznim porukama, poput one "Do you think I really care?". Ili na Snoopyja. Nekada sam ih skrivala a sada ih ponosno svima pokazujem. Mnogi su pokupili tu foru, a kada sam ih tek počela nositi govorili su mi da su to dječje čarape. Hm, uvijek sam nekako ispred.
Što se pak Uskrsa tiče, buraz i ja smo od mame opet dobili velika čokoladna jaja s igračkama unutra. Ko za urtu, oboje smo dobili istu igračku, zviždaljku, pa smo izluđivali mamu švićući po kući i urlajući od smijeha. Iako sam u godinama kada ja moram kupovati čokoladna jaja djeci i nećacima, ne želim da ikad prestane ovo maženje, jer sa starom imam takav odnos da drugačijeg maženja niti nema. Tri dana sam bila doma i u tom sam razdoblju pogledala "Incredibles", "Madagascar", "Ledeno doba 1" i "Wallace i Grommit", one prve crtiće s njima. Da, da, sama, bez djece. Smijala sam se ko luda. ne znam da li me ijedna komedija ovoliko nasmijala u zadnje vrijeme. I zašto bih se onda odrekla takvih stvari kada je zbog njih život ljepši? Zašto bih prestala brati tratinčice i promatrati oblike u oblacima? Zašto bih se uopće trebalo tajiti da sve to radim? Jer se od mene očekuje da budem odrasla? Pa i jesam! Radim ozbiljan i odgovoran posao, radim na obitelji i nikada mi nitko nije rekao da sam neozbiljna. Ponekad mi čak dođe da s nekim igram lastik. Pa šta? Radim ono što mi duh održava mladim i ako netko čak i misli da bih trebala prestati sve to raditi, ja eto baš neću.
- 11:07 -
utorak, 18.04.2006.
Ne miješaj se u tuđe živote...
...jer se sve na kraju izgladi a ti izvisiš. Koliko ste puta čuli tu rečenicu u životu? Čestitam onima koji nisu nikad. Ja sam dosta osjećajna osoba a ono što me najviše u životu smeta to je nepravda, pa bila ona usmjerena i na ljude koje tek površno poznajem. Nerijetko sam se susretala s partnerima poznanica ili prijateljica kada su bili u vrrrlo bliskom kontaktu s drugom ženskom. Ali nikada niti jednoj to nisam rekla. I drugi su to isto vidjeli i isto su tako šutjeli. Danima sam znala biti bjesna zbog toga, a na kraju sam odlučila da ipak ne mogu to progutati, što obično osjeti onaj koji vara.
Takve tajne znaju biti toliko dobro skrivene da je oko počinitelja ispletena cijela mreža laži koje ga štite, a najčešće u tome ima i nekoliko suradnika. Grozno! Jednom mom poznaniku se tako dogodilo da mu je na očev sprovod došla neka nepoznata žena s mladićem tek par godina mlađim od njega. Njemu ništa nije bilo jasno ali majka, kao da je odmah shvatila, prišla je ženi i pozvala je u svoj dom na kavu. Neš ti nepravde, majka se nakon dvije godine udala za bogatog neženju koji je ubrzo umro i naslijedila prekrasnu kuću i njegovu mirovinu.
Da ne mislite kako sam apsolutno feministički nastrojena, odustala sam od druženja s poznanicom koja je nedavno postala majka, a mi se svi nadamo da je to stvarno dijete njezinog muža. Je li mu netko nešto rekao? Naravno da nije.
Za kraj Vam prenosim još jednu tajnu koju sam pronašla na internetu i o kojoj smo dosta dugo diskutirali.
"On služi zatvorsku kaznu umjesto mene. Ostalo mu je još devet godina robije."
- 09:32 -
petak, 14.04.2006.
Većina nas zna čuvati tajnu, ali ljudi s kojima je podijelimo ne znaju... (anonimus)
“Whoever wishes to keep a secret must hide the fact that he possesses one.” rekao je veliki J.W. Goethe. Jednom sam negdje čula izreku da onaj tko nema tajni kao da nije ni živio. O tajnama smo čitali, slušali ili gledali ih na filmovima. Neke od njih mogu nam uništiti reputaciju, ili čak život ne samo naš nego i naših bližnjih. Stručnjaci kažu da svaka obitelj na ovom svijetu čuva svoje tajne koje kao stijena pritišću živote mlađih generacija te obitelji. Kada se to breme skida s njihovih leđa? Nakon izgovaranja tajne. Ali to je tek početak puta ka izliječenju koje se postepeno događa kroz razgovore sa psihologom ili psihijatrom. Mi još zaziremo od takvih stvari jer većina javnosti smatra da je psihijatar doktor za liječenje psihičkih poremećaja, ili, naravoučenije, za luđake. Nikako da shvatimo da je psihijatar doktor za dušu isto kao što je zubar doktor za zube ili neki liječnik doktor za tijelo.
Možda je osobama koje su popularne i neprestano su pod lupom javnosti i novinara najgore uopće imati kakvu tajnu. Otkrivanje njihovih tajni dovodi do skandala širokih razmjera. Evo, na primjer, sjećate li se "otkrivenja" o nekad vrlo popularnom duetu Milly Vanilly? Ova dva slatka dečka čak su osvojila Grammy za svoje pjesme, da bi na kraju jaaaako neslavno završili kada se saznalo da na svim snimkama uopće nisu zabilježeni njihovi glasovi. Šta??? Da, da. Ti dečki nikada nisu zapravo zapjevali, nego su snimali druga dva anonimca sa glasovima slavuja koji su pjevali njihove pjesme. Svašta.
A Bill Clinton i njegovi tajni "poslovni razgovori" s Monicom Levinsky? Ni nju ni njega ništa više neće oprat u očima javnosti. Kad god se spomenu njihova imena pojavit će se i asocijacija na ovaj skandal. A ljudi su se samo malo opuštali!
Nedavno je i anoreksičarka Kate Moss otkrivena kao narkomanka, što za mnoge i nije bila nekakva novost. Droga je toliko postala prisutna u našem svakidašnjem životu da se njezina pojava u "visokim društvima" uopće ne može više smatrati skandaloznom, al eto. I to je jedna javno prokazana tajna.
Cijelo vrijeme se pokušavam sjetiti otkrivanja tajne neke od naših poznatih ličnosti i baš mi ništa ne pada na pamet. Toliko o tome koliko su te njihove tajne skandalozne i zanimljive. Barem meni. Sve što mi pada na pamet su neka vanbračna djeca kao u slučaju Mladena Grdovića, ili javno tračanje bivšeg ljubavnika Olivera Dragojevića koji se zatim bezobrazno okomio na dotičnu "prijateljicu". Ts,ts,ts. Meni su ipak daleko zanimljiviji "mali ljudi" iz naše okoline o kojima se čuje puuuuno zanimljivih tajni....
Do sutra, lijepo mi se provedite i odmorite!
- 12:08 -
Sve je lakše kad otvorim dušu...
U nestrpljivom iščekivanju novih tajni, prenijet ću Vam neke koje sam pronašla na internetu. Neke su zabavne, a neke baš sumorne. Kakvu Vi tajnu čuvate?
Obožavam svog sina, samo... ponekad jako želim natrag svoj prijašnji život...
Već dvije godine izmišljam razne razloge da ne zatrudnim, što mog muža sve više izluđuje. Istina je da se užasavam poroda toliko da imam noćne more od toga. Ne želim to nikome priznati da mi se ne bi smijali.
- 09:43 -
četvrtak, 13.04.2006.
Prva tajna...
Eto, nazvala sam prijateljicu i pohvalih se kako sam se i ja konačno okuražila i otvorila svoj blog. Pričam ja tako njoj kako sam to zamislila, a kaže ona da bi vrlo rado dala svoj skromni prilog našim tajnama. Tako će njezina do sad nikad izrečena tajna biti prva postavljena ovdje. A mi je nećemo osuđivati i prosuđivati kao niti bilo koju drugu tajnu koja se bude ovdje našla. Hvala na razumijevanju.
Čekala sam iza jedne bakice na tržnici, na jednom štandu, da dođem na red i kupim što mi treba. Kada je vadila novac, valjda joj je ispalo 50 kuna na pod, ali ja to nisam odmah skužila. Tek kada je krenula dalje, a ja sam već naručila i sama počela vaditi novac iz novčanika, ugledala sam tu novčanicu na podu. Sagnula sam se i uzela taj novac kao da je meni ispao. Možda i nije bio njezin, ali me i dan danas peče savjest što sam ga uzela. Ali, s druge strane, da nisam ja možda bi netko drugi. Ipak, da sam ga ranije skužila, dala bi njoj jer je njoj sigurno potrebniji taj novac nego meni.
- 19:53 -
Za dobrodošlicu...
... ništa nije skriveno što neće biti otkriveno...
Svi smo mi sazdani od... manimo se biologije. Sazdani smo od manjih ili većih tajni, od onih slatkih koje ćemo jednog dana u razgovoru s nekim uz smiješak otkriti, od onih koje ćemo podijeliti samo s najboljim prijateljem ili prijateljicom, ali i od onih mračnih koje nas koštaju živaca i tlače nas neprospavanim noćima... Neke tajne znaju biti i izuzetno opasne, pa čak i jako grozne. Iskreno rečeno, ovaj blog zamišljen je kao skriven ali vrlo učinkovit ispušni ventil na kojem će biti objavljene Vaše tajne koje ćete poželjeti podijeliti sa mnom. Sve će one biti objavljene anonimno i neće ni na koji način biti zloupotrebljene. naravno, niti ja Vam neću ostati dužna. Tako ću Vam za početak otkriti da ovaj blog nije moja originalna ideja, jer mnoštvo sličnih stvari postoji na inozemnim blogovima i učinilo mi se vrlo zanimljivim.
Brine Vas kako će Vaše tajne ostati anonimne? Jednostavno mi u kratkim crtama napišite tajnu i pošaljite na slijedeću adresu:
obitelj Alić (s napomenom ispod toga "blog")
Nezakcijska 20
52100 Pula
A sada da ja Vama otkrijem jednu tajnu... već godinama pišem poeziju i prozu. Nastupala sam mnogo puta i mnogima su se svidjela moja djelca, pa su mi nudili da nešto i objavim. No ja nikada nisam skupila hrabrosti jer... pa eto, bojim se kritike...
Do sutra, dragi moji, lijepo mi sanjajte...
- 19:04 -
