Završilo je ovako. Priču sam ostavila u Bookaletinim rukama, pomalo nevoljko ali šta je tu je. Ako sad opet krenem u razglabanje o tome što pritom mislim i osjećam opet bi mi tekst mogao završiti na naslovnici u rubrici hot-blogo-tračevi, a moj bi izdavač mogao još koju sijedu dobiti, a to nikako ne želim. Stoga šuti Pupa i pusti da ljudi naprave posao najbolje što mogu. Evo, neću se miješati. Neću. Da, neću.

Pisanje prethodnog posta mi je uvelike pomoglo da sebi razjasnim koliko i što mi točno smeta. Kvalitetni prilozi u formi komentara su bili zaista sjajni i isto od velike pomoći. Hvala komentatorima! Dobila sam i jedan mail u kojem se po točkama iznosi zašto je koncept izdavača promašen budući da se ovdje radi o izdanju s bloga. A da Booki zna od koga mi je stigao taj mail dobio bi i više od par sijedih, no kako sam prije zaključila da to nikako ne želim, ostavit ću te točke sebi u inbox-u. Hoću da ostane lijep i mlad, barem do izlaska knjige, i dok mi sve to dobro ne zalijemo istarskim Teranom na nekoj lijepoj livadi. Dakle, volim dobar domaći Teran. Ovo je Booki napisano maksimalno tendenciozno.:)

Imala bi još koju o glavnome liku moje priče odabranice, pisane kroz nekoliko turobnih noći i dana. Ali, ne mogu niti o tome jer ću ispasti indiskretna, ponovno. Samo ja zaista više ne znam o čemu da pišem. Gdje se god okrenem sve zabranjene teme. S blogerom hodam, izdavač mi bloger, bivši mi bloger, ne smijem ni prdnuti po internetskom papiru da nekog ne uvrijedim i ne iznesem nešto što ne bi smjela, jer ljudi čitaju i rado se vrijeđaju. Da o poslu pišem bit ću dosadna ko trula glista na otvorenom prozoru, a ne bi ni tu smjela otkriti s čime se bavim jer je posao javan i moglo bi biti belaja ako me netko provali. Okovi, okovi, okovi, ne volim to! Morat ću krenuti u NOB-e.

Stvarno je pizdunski što se u zbirci ide s pravim imenima. Nije više neka tajna o kojem se izdanju radi, kod Bookalete je cijela rasprava o izboru autora i priča, a mene u svemu tome jedino muči rušenje blogersko-internetske anonimnosti. Kužim da neki ljudi žele ići sa svojim pravim imenima, ali uvjerena sam da ih ima dosta kojima nije bilo ni u peti razbijati blogerski identitet. No, popustili su pritiscima i sad sam ja izgleda jedina koja uporno ne želi dati svoje ime, ko gljiva ludara rumenim se u mraku. Za mene je blog zasebna disciplina, medij za sebe, objavljivanje tih priča u tiskanom obliku je već po sebi mijenjanje forme, stavljanje u drugi kontekst, i sad još ići s pravim imenima me generalno iritira.

Slažem se s uredništvom da je kretenski da ja budem Pupa dok svi ostali idu s imenom i prezimenom, pa sam eto smislila pseudonim, a on mi je kao šaka u oko, pljuska dreku i tako to. Glumim nešto, neko ime, a ne volim glumatanja.

Što je najblesavija moja priča koja je ušla u zbirku je erotska, dakle, pseudonim koji ja dajem biti će shvaćen kao sklanjanje od erotizma i strah od osude društva. Znam to pouzdano jer sam pitala za savjet kolege, ljude koji žive od pisanja, i svi su mi od reda sugerirali pseudonim argumentirajući to nespremnošću našeg društva na otvorenu žensku seksualnost. Isprva sam se čudom čudila, jer moj problem s davanjem pravog imena nema ni u primisli tu vrstu straha već samo i jedino potrebu očuvanja moje privatnosti i dnevničkog pisanja. Sada se više ne čudim, samo se pitam.

A kako ne volim biti kukavica u životu, i baš rado opalim šamar uspavanom društvu nespremnom na izazove, tako me sad taj pseudonim još više smeta jer ću njime zapravo podilaziti konzervativnom licemjerju. Jednostavno ljuta sam što me uredništvo dovelo u takvu situaciju i kako ne znam na koji način da riješim tu višestruko kompliciranu situaciju upravo razmišljam o povlačenju priče, a to me žalosti.

Osjetljiva sam na svoju anonimnost u blogosferi, a za tu osjetljivost imam i opravdanje - moj je blog dnevnički, intiman je i samo je djelomično otvoren javnosti. Iako ga objavljujem na internetu, dok god uz postove nema mog imena dnevnik ostaje privatan, on je zatvoren u sebe, apstraktan je i može djelovati kao fikcija. Takav sistem mi daje slobodu da pišem i objavljujem o sebi, da pišem intimne priče za javnost.

Napravila sam pogrešku kad sam otvorila svoj blog, otkrila sam njegovo ime nekim svojim prijateljima i kolegama koji se bave pisanjem pa me zanimalo njihovo mišljenje i sugestije. Tada nisam predvidjela da će prostor mog bloga postati zaista moj intiman prostor u kojem ću htjeti pisati o stvarima koje zapravo ne želim dijeliti s drugima. Apstraktnim drugima da, onima s kojima dijelim idejni svijet, ali ne i sa konkretnim drugima, ljudima iz mog realnog života. Kako je rasla moja potreba za intimom u blogosferi tako je rastao i krug «konkretnih» ljudi koji su me čitali, onih koji su saznali za blog od drugih a ne od mene, ljudi kojima zasigurno ne bi govorila toliko o sebi da sam imala izbora. Stoga ni moj blog ne izgleda onako kako bi izgledao da sam od početka sačuvala svoju potpunu anonimnost. To je zapravo bila fatalna pogreška.

Zašto o tome sada pišem i razmišljam? Zato što sam u situaciji da otkrijem svoj identitet za potrebe objavljivanja knjige blog priča. Mogu ili objaviti svoje ime pa ovaj blog zamrznuti, otvoriti možda drugi, ili se ne obazirati što će moje ime biti objavljeno, jer ionako žongliram sa svojom slobodom pisanja, ne kalkuliram previše ali ipak kalkuliram, dakle, ionako nemam potpunu slobodu pa ga onda fućkaš. Pitanje je koliko moj blog više ima smisla kad o važnim stvarima koje mi se zbivaju ne mogu pisati, uostalom i minimalna kalkulacija je kalkulacija pa gdje je onda iskrenost koju dnevnik zahtijeva. Ups, moram na posao, morat ću o tome kasnije...