Već sam rekla da sam bila u hramu umjetnosti i filozofije. Nije to bio Rim. Ipak, za filozofiju Rim nikada nije bio značajan grad. Taj hram se samo nalazio u Rimu, u njegovom povijesnom središtu, na putu od Piazze del Popolo prema Vatikanu, na adresi mog oca i maćehe. U njihovom suterenskom stanu ispunjenom riječima, crtežima, skulpturama, knjigama, mislima, djelima. Iz njega sam svako jutro promatrala bršljanom obrastao sjenik u dvorištu zgrade. Uz sjenik stari ribnjak sa zlatnim ribicama i mahovinom uz rubove. Kraj ribnjaka malo šetalište s kamenim klupama. Dvorište zatvoreno s dvoja vrata, jednim unutrašnjim, željeznim, drugim ulaznim od zgrade, drvenim. U dvorištu očevi radovi pokriveni ceradom. Blagovaona ostakljena kao engleski zimski vrtovi nikli tokom devetnaestoga stoljeća. Heidegger položen sa strane, uz Talijanski rječnik filozofskih pojmova u nekoliko tomova.

Vratila sam se od tamo s brojnim zadacima. Treba srediti bilješke, pronaći literaturu, proučiti je. Pripremiti se za vlastitu sudbinu. Izgraditi je prije svega. Barem početi. Pitala sam oca je li sada kasno. Rekao je da nije. To je bilo najljepše što mi je rekao za cijelo to vrijeme.