<body>

srijeda, 11.04.2007.

Sve što mi se dešava u životu je zbog toga što ne znam prihvatit nepravdu.

Slušala sam te priče iz kojih me svaka riječ pogodila duboko u dubinu. U dubinu osobnosti iz koje je ostao samo tračak nekog mišljenja o svom vlastitom JA. Taj JA je slika kako me drugi vide. Taj JA nije moje mišljenje o meni. Postoji netko tko mi nameće svoje mišljenje godinama i polako sam ga bezsvjesno prihvaćala. Ne postoji neka dobra i pozitivna riječ kojom bi mogla okarakterizirati sebe. Ne, ona ne postoji jer se gledam njegovim očima...zato se ne volim opisivati...zapravo kako da se riješim tih nametnutih misli kad sebe ne volim. Slušala sam jednom, ako želiš biti moralna osoba moraš sebe zavoljeti...ali kako?! Kako sebe zavoljeti kad se mrzim iz dna duše...i meni najgluplje pitanje koje postoji: Da možeš nešto mijenjati na sebi što bi to bilo? Mislim ono, takvo pitanje postaviti osobi koja mrzi sebe i svoj život, a što mislite koji bi odgovor bio.......................................................... Ma koliko god suza isplakala, ma koliko god puta pomislila na rješavanje ovog zamršenog zadatka, na način da odustanem ipak postoji nešto što me gura da ne odustanem. Vjerojatno neka nada za koju niti ne znam, niti sam ikad čula za tu riječ vezano uz mene. Pojam nada i ja smo toliko različiti svjetovi kao NEBO-ZEMLJA. Veliki kontrast. Vjerojatno ima nečeg u meni što mi govori da će jednom biti lijepo, da ću jednom sresti njega...Jednog davno izgubljenog dječaka...da postoji taj osjećaj koji me grije u samoći, u snu zamišljenih želja, u javi pakosnih pogleda mržnje, u svijetu ludila i nemorala.
Priznajem kada me je onaj dan udario, boljelo je! Ali ipak nitko ne može tako udariti da te boli godinama kao što udari ŽIVOT!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

- 17:18 - Komentari (23) - Isprintaj - # Da/Ne

0