četvrtak, 12.04.2007.

Life it seems will fade away...


S jedne strane stoji Ona, a s druge On. Čini se da takvih priča ima bezbroj, ali ipak je po nečemu posebna i drugačija. Ona je optimistična, uglavnom vesela i vedra osoba, komunikativna i iskrena. On je pomalo čudan, ali siguran u sebe, neodoljiv, šarmantan...

Oko njih su ljudi... Bezbroj ljudi, lica, karaktera.
On i Ona gledaju u istom smjeru, promatraju svijet iz iste točke, razumiju se.
Gledaju kako se na klupici u parku ljube neka lijepa cura i prosječan dečko. Vide kako Tkalčom prolazi cura i susreće svog bivšeg, odlazi s njim na kavu, sve je super, prijatelji su. Malo dalje promatraju frajera koji gubi dane s nekom starijom ženskom koju uopće ne voli, koja ga možda fizički privlači, ali između njih je praznina. Tu je i cura koja se bori s životnim problemima, i neki tip koji tugu utapa u alkoholu, koji se osjeća jakim kad zaviri u čašu.
Njemu i Njoj se scene učine poznatima, sve do jedne. Vidjeli su sebe. Vidjeli su svoje živote prije današnjeg dana.

Danas su stvari krenule nabolje. On i Ona su se sreli sasvim slučajno, krenuli su različitim putem i našli se na istoj stazi. Krenuli su različitim prijevoznim sredstvima, ali su se sreli kada su oboje pješačili. Pisali su različite životne priče, koje su se našle u zajedničkim koricama.

Danas su se primili za ruke i odlučili zajedno putovati.

Ona će umrijeti u tridesetoj. Umrijet će lijepa i mlada, još neće ni upoznati život. On će joj nabaviti najljepši bijeli lijes, krasit će ga vijenac od bijelih ruža koje je toliko voljela, a na nadgrobni spomenik uklesat će joj tekst najdraže pjesme.

On se nikada neće oženiti. Svaki tjedan posjećivat će njezino počivalište i nositi joj bijele ruže. Bit će sretan što ju je imao, što ju voli, ali istodobno i tužan jer nije bilo dovoljno što ju je čvrsto držao za ruku. Nemilosrdna stvarnost istrgnula je njezinu ruku iz njegovog toplog stiska. Osjećat će da joj je blizu, ali će mu nedostajati.

Vrijeme prolazi.

Sutradan i On umire, u dubokoj starosti.
Umire tužan jer joj više neće nositi bijele ruže, ali i sretan jer će ju opet držati za ruku. Nikada je više neće pustiti.

Čvrsto će je držati.

Držeći se za ruke krenut će prema vječnosti. Već sutra. I njihovo sutra će postati vječnost.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


Design © by : Poison Angel
Komentari On/Off

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
Niš posebno... :)=


Cursors

Ljubav pokreće svijet, a i opće je poznato da smo mi pjesničke duše (moj razred i ja) pa zašto tu ljubav ne opjevati?
SONET 1. by Puma

Tiho odlazim, polako.
Na prstima se šuljam.
Kažem ti istinu, tek tako,
Nema smisla da ti muljam.

Nemoj me gledati, nemoj plakati,
Samo me pozdravi tišinom.
Nastavi za drugima skakati,
Ja ću otići zaogrnuta bjelinom.

Nisi mi znao biti sve
Nisi me znao razumjeti,
Nisi mi ispunjavao sne,
Sada se moram oduprijeti.

Iako sam otišla, za to me ne krivi,
Ionako svi znaju da se bez novca samo od ljubavi ne živi.



SONET 2. by Puma

Drugačiji si od sviju koje znam.
Tako si poseban, fin.
Silno te želim imati, tebe sanjam,
A ti uporno trčiš za njim.

Pitah se što on to ima
A ja ti ne mogu dati.
Plakala sam glasno pred svima,
Sad se molim da on bananu skrati.

Zašto si od svih na svojetu
Baš ti morao biti taj?
Zašto ne želiš na mom cvijetu
Imati raj?

Sad te neumorno tražim po gradu,
Rekli su mi gdje da te nađem- Žurim na gay paradu!


SONET 3. by kolega iz razreda

Oj, djevojče malo
Jel bi ti meni dalo
Tijelo kao snijeg
Guzu kao brijeg

Tvoje oči plave
kosa poput rosne trave
Sve na svom mjestu stoji
Ko malo dijete me podoji

Dok tebe tako gledam
Za sebe više ne znam
Jer glavom drugom mislim

Po ljetu hlada daješ
Po hladnim zimama griješ
Tvoj dragi to o tebi zbori



PJESMA 1. by Puma

Još te viđam u snovima svojim.
No bez tebe ne živim i ne postojim.
Živim sama i ne mogu se priviknuti na tišinu
imali smo sve, a za sobom si ostavio samo prazninu.



PJESMA 2. by Puma

Dok si još bio tu
Nisam bila najbolja prema tebi.
Sada, ko da mi vraćaš,
Nanosim bol samo sebi.

Žalim što te nema,
Plačem; još tren i ispustit ću zadnji dah
Jer se ne mogu pomiriti s tim
Da si otišao u nepovrat, u zemlju i prah.


PJESMA 3. by Puma

Bilo je lijepo
I taj osjećaj već znaš;
On ode od tebe
A ti mu se još nadaš.

I što onda činiš?
Nad izgubljenom ljubavi cendraš i cviliš,
Zoveš Boga, zoveš njega, neumorno ga tražiš,
Ali njega nema pa se s drugima snalaziš,
Nastavljaš sa životom, a ni ne znaš da živiš
I više nikoga na svijetu ne šljiviš.
Ostaješ sama, tuguješ,
Zbog nekog neznanca gubiš glavu, luduješ,
Žališ za prošlim vremenom, plačeš nad samom sobom,
A ni ne znaš da i on isto tako pati za tobom.
:)=