|
|
| kolovoz, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
:)=
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Marđž
moja prijateljica br. 1 :)=
Dea
još jedna prijateljica
Majstorica
... i još jedna....
Jagodica(muška) :)=
... pa frend...
Leptirice
... i dvije leptirice jednim klikom...
Nina
Probajte ju mrzit, al ne ide :)=
Dann
Moj omiljeni filozof, poslije Majstorice :)=
Raska
Nahranimo neplodne- GURU
Mladi intelektualac
Nebrojeno mnogo puta primijetila sam, vozeći se u tramvaju, stariju gospodu i gospođe kako tegle vreće pune praznih limenki i PET ambalaže. Sakupljači, tako ih zovemo.
I sama sam sakupljač. Ne tako strastven kao oni, ali sakupljam boce iz kojih svakodnevno ispijam Coca Colu, Fantu i ostale američke ili domaće proizvode. Imam sreću što živim s roditeljima koji mi još uvijek mogu priuštiti sve što trebam, školuju me i financiraju sve moje izvanškolske aktivnosti. Upravo zato taj novac koji dobijem nakon što ''prodam'' 80 komada limenki ili plastičnih boca mogu potrošiti na gluposti. Naravno, ti strastveni sakupljači novac troše na puno važnije stvari. Tim novcem kupuju kruh ili mlijeko, ili nešto drugo čime osiguravaju svoju egzistenciju.
Lijepo je vidjeti sreću na licima tih ljudi, u trenutku kada dobivaju svojih četrdesetak kuna. A s druge strane, tako je tužno vidjeti bezbroj umirovljenika kako svakodnevno hodaju od jedne kante za smeće do druge. Traži se boca više.
I jučer sam u tramvaju primijetila jednu stariju gospođu, vjerojatno umirovljenicu, kako vuče za sobom vreću u kojoj se nalazilo tridesetak plastičnih boca. Sjela je na prvo slobodno mjesto i izdahnula. Izdahnula je polagano i teško, kao da ju nešto muči, neki veliki problem. A onda se zagledala u neku točku daleko vani i tako gledala kroz prozor dobrih dvadeset minuta. Tramvaj je lagano doklizao od Črnomerca do Vukovarske, a ja sam ustala i izašla na dobro poznatoj stanici.
Nedugo zatim, primijetila sam gospođu iz tramvaja, onu s vrećom. Krenula je mojim pravcem. Hodala je polagano ispred mene desetak minuta, najprometnijom ulicom u našem naselju. Putem je zastala nekoliko puta i provjerila ima li još negdje praznih boca. Nakon kratkog vremena konačno je spazila dvije prazne boce i krenula prema njima ne bi li ih pokupila. No prvi je do njih stigao umirovljenik sa štapom i još većom vrećom nego što je bila njezina i strpao dvije boce među ostatak svog blaga. Gospođa se očigledno naljutila i neuljudnim tonom mu zapovjedila:
Daj flaše! Prva sam vidla!
Umirovljenik se lagano nasmijao, a onda okrenuo od nje i želio otići, ali ona je bila uporna. Započela je rasprava u kojoj su se razbacivale psovke, besmisleni argumenti i prijetnje.
Zastala sam na trenutak i promatrala svađu. Oboje su bili ljuti i sve se okrutnije vrijeđali i prijetili jedno drugome. Scena je djelovala pomalo i smiješno, iako je bila prilično ozbiljna. I baš u trenutku kada sam se htjela okrenuti i otići svojim putem, jer se raspravi nije nazirao kraj, umirovljenik podigne svoj štap i vješto ga usmjeri prema gospođi, zatim ga brže bolje spusti preko njezinih leđa. Ona je bolno uzviknula nešto čudno, a onda ju je on udario još jednom.
Stajala sam zaprepašteno i promatrala. Jedan prolaznik je stao kraj mene i odlučio odvući umirovljenika od žrtve koju je ovaj nemilosrdno udarao batinom. Prolaznik je nježno odvukao gospodina od nje, nešto mu tiho rekao, a onda se on zaputio svojim putem uzevši svoju i njezinu vreću i, naravno, one dvije boce. Tajanstveni prolaznik prišao je gospođi i ponudio joj pomoć. Ona je u šoku ponavljala:
Mogel me je zatuć! Fala Vam, gospon!
Dobročinitelj joj je pomogao da ustane, a onda je odveo do ambulante nedaleko od mjesta događaja.
Zatečeno sam stajala na mjestu.
Nije mi jasno radi kakvih su stvari ljudi danas kadri povrijediti druge, ozlijediti ili čak ubiti. I nikako ne mogu shvatiti kakvog to smisla ima. Pa valjda ljudski život i općenito čovjek vrijedi više od dvije plastične boce.
UPOZORENJE:
Onima koji su već ranije čitali moje postove na prošlom blogu (pumastichno.blog.hr); kaj da vam pričam, ionak kužite da se na mom blogu, već tradicionalno, nalaze moje PRIČEMADEBYPUMA.
Usput, čitajte između redaka. Ponekad stvari ne treba shvatiti onako kako su predstavljene pa tako i PRIČEMADEBYPUMA nemojte shvaćati ozbiljno. Većina su zapravo samo imaginarni događaji koji u sebi nose pravu poruku (prolaznost života npr. :)= )...
Uzhivajte! :)=
RAINMAKER
Sjedim u parku. Sama.
Ne osjećam glavu, ruke, noge. Ne znam jesam li pijana, luda ili nafiksana. Ili sve po malo.
Zvoni mi mobitel. Opet taj iritantni zvuk, jebeni THE TROOPER. Zapravo, kad bolje razmislim, taj me zvuk nikada nije živcirao. Ali sada bih najradije razlupala to sranje od mobitela, najdraža pjesma zvuči mi tako jadno i glupo... Ma nisam normalna.
Javljam se.
Aha?
Trudim se zvučati normalno i prisebno, ali to nije lako u ovakvom stanju. A kaj ćeš.
Di si?
Razmislim na trenutak i prepoznam glas nekog tipa. Pa čovječe, to mi je dečko, kaj sad on hoće??
Sjedim na klupici.
Kako sam to hladno izgovorila, sledila sam se od vlastitog glasa. Brrrrr....
Malo kasniš na dogovor. Čekam te već 20 minuta.
Izrecitirao je MOJ DEČKO. I tad mi je sinulo da smo se trebali nać na trgu pa zujat okolo, ko zna di i kak. Ali ja nisam došla na dogovor.
Smiluj mi se i došetaj do Ribnjaka, tam di smo par puta sjedili.
To sam mu rekla, od riječi do riječi. I nisam čekala da odgovori. Jednostavno sam sklopila mobitel i ponovno blejala u nebo.
Mrak je već davno pao, i uporno pogledom tražim zvijezde. Ali, ko za inat, ne nebu nema ni jedne. Glupe zvijezde!
Njega još nema, mogao se i požuriti malo. Ali nije. Glupi dečki!
Vjetar se zajebava s drvećem, lišće šuška i proizvodi čudne zvukove, ne mogu zadrijemati. Prokleto drveće!
Postaje mi mučno, želudac mi javlja da nešto s njim nije u redu. Ko ga jebe. Glupi želudac! Mrzim se!
Fajnli, dolazi MOJ DEČKO!
Voljela bih ustati i potrčati prema njemu. Ne mogu, noge ne slušaju. Ustala sam, ali nisam napravila ni koraka. Pogledala sam malo oko klupice na kojoj sjedim satima. I imam kaj vidjet. Mali miljon papirnatih maramica leži naokolo. I nekoliko šprica.
Jebote! Otkud to?
On dolazi do mene, grli me. Bacam mu se oko vrata, ne mogu više stajati. Tresnem na klupicu svom snagom, ponovno u položaj u kojem sam bila satima. On me gleda s dozom nekakvog sažaljenja, ali više je to bilo gađenje. Da, gađenje. Gadim mu se!
Mrzim se!
Gleda on taj nered oko mene i ništa ne govori, ali mu u pogledu vidim sve. Toliko još primjećujem.
Nije moje, kunem se!
Procijedila sam kroz zube. A stvarno i nije bilo moje. Ne znam otkud to ovdje. Valjda nije moje..
Zgrabio me za ruku. Lijevu. I povukao mi je rukav prema gore. Gleda trenutak, a onda ljutito baca moju ruku.
Što?
Ništa mi nije jasno, majke mi moje. Pa da vidim i ja. Pogledam ruku. Vidim malo krvi, neke plavo ljubičaste mrlje, slabo se vide, ali vidim ih. Hvata me nesvjestica! OTKUD MI TO??
DEČKO mi nešto govori. Slušam ga, ali ništa ne čujem. On se ljutito okreće i odlazi.
Čekaj! Di ćeš?
I dalje hoda, ne osvrće se.
A ja ostajem na klupi. Nakon nekog vremena želudac mi ponovno javi da nije u redu. I u roku 5 minuta izbacujem sav njegov sadržaj.
Ustajem.
Krećem poznatim pravcem, ulicom kojom sam hodala već tisuću puta i dolazim do vratiju na koja sam stoput kucala, uvijek su se otvarala.
Nemam snage podići ruku i pokucati. Sjednem pred vrata i šutim. Začujem korake, vrata se otvore i vidim SVOG DEČKA.
Nosi me u kupaonu, pere s mene ostatke nedjeljnog ručka.
Sutradan me budi moje sranje od mobitela.
Pjevušim s tim sranjem.
When I was wandering in the desert
And was searching for the truth
I heard a choir of angels calling out my name
I had the feeling that my life would never be the same again
I turned my face towards the barren sun
And I know of the pain that you feel the same as me
And I dream of the rain as it falls upon the leaves.
And the cracks in OUR LIVES like the cracks UPON THE GROUND
They are sealed and are now washed away
You tell me we can start the rain
You tell me that we all can change
You tell me we can find something to wash the tears away
You tell me we can start the rain
You tell me that we all can change
You tell me we can find something to wash the tears.
And I know of the pain that you feel the same as me
And I dream of the rain as it falls upon the leaves
And the cracks in the ground like the cracks are in our lives
They are sealed and are now far away
MOJ DEČKO se budi. Spavao je na kauču. Pogledam oko sebe i vidim da spavam u njegovom krevetu. Kuha mi kavu i smiješi se. I ja se smiješim.
To je bio veliki FATAL ERORR! I znaš kaj? NEVER EVER!
Rekla sam to prilično prisebno. Lijepo je zvučalo.
Izađem na balkon i vidim da pada kiša.
I nije se ponovilo.
(kad bi barem svi nakon FATAL ERORRA doživjeli NEVER EVER, ali nisu svi te sreće. Uostalom, u zbilji nije sve tako jednostavno, zar ne?)
