Ptitchitza u niskom letu

Jos nekoliko dana...

... za izdrzat ovo praznilo, onda pocinjem volontirat na filmskom festivalu u rotterdamu, a krajem mjeseca bi se mozda i zavrzlama s poslom mogla rijesiti. Ubija me neizvjesnost i svo vrijeme koje imam na raspolaganju da izmislim sve najgore scenarije, haha.

"Postolar i vrag", tako se, mislim, zvala ona Senoina pjesma koju mi je otac rado citao kao klincu, s refrenom "Prodje vrijeme, rok na rok, eto vraga skok na skok". 1966. sam u maticnoj knjizi rodjenih u jugoslavenskoj ambasadi u Helsinkiju uveden na stranici 1, redni broj 1, 1974. smo se vratili u Hrvatsku. Steta sto roditelji nisu zatrazili dvojno drzavljanstvo za mene, sada bi mi opcije bile sire. Ja sam sada u slicnoj situaciji kao i oni tada, kada su nakon 13 godina zivota u inozemstvu dvojili da li se vratiti ili ne. Otac je uvijek bio glas razuma, majka glas srca. Srce je prevladalo tada, iako sam ih u medjuvremenu oboje cuo da kazu da je vjerojatno bilo bolje da su ostali. Odluke koje sam posljednjih par godina napravio su sve u smjeru daljnjeg ostanka u NL ali ce bit vrlo gusto ako moram promijenit posao, jer cu vjerojatno morat pocet s nizom placom a izdaci su narasli s kupnjom stana. Papirologija mojeg prelaska u NL sistem traje mjesecima, a ja sam je tek zapoceo, donedavna ziveci zivot (donekle barem) "privilegiranog stranca" u svojevrsnoj enklavi koja je prvotno stvorena sto iz inercije i zelje da se zaborave sva sranja koja je rat izazvao, a potom izbjegavanjem bavljenja ozbiljnim egzistencijalnim pitanjima.

Well... the time is now. It's hero time, makar s malim "h".