Ptitchitza u niskom letu

Nikad ni dobro

Opet sam se druzio s policijom.

Izasao sam iz houmbara da izmlatim nekog covjeka koji je upadljivo precesto prolazio ispred. Tako sam u tom trenutku mislio. On je samo odnosio komade namjestaja na mjesto za odnos (tzv. odnosno mjesto, haha).

Zato sam, umjesto njega, natucenom desnom nogom pokusao razbiti ekran odbacenog televizora. Sakom raspalio po znaku ogranicenja brzine na 30 km/h, kojeg nakon mraka nitko ne postuje. Znak se okrenuo za 90 stupnjeva. Opalio po postanskom sanduku.

Takodjer mi je na kurac isla policijska ophodnja u kombiju koja se ispred kafica sparkirala jos dok sam u njem lokao s mojim poljskim prijateljem, i nekoliko puta promijenila polozaj. Potom sam odlucno i prijeteci gledajuci u oci jednoga od njih, hitrim korakom krenuo prema njima i skrenuo u posljednjem trenutku. Svojem prijatelju kojeg sam zapostavio u kaficu zelio sam demonstrirati da policajce NIKAD nije dobro provocirati, a osobito ne nasiljem (zbog cega su njemu svojedobno njih petorica razvalila bubrege u celiji. Nakon izlaska iz bolnice on ih je sredio jednog po jednog, u Poljskoj.). Vratio se u kafic. Ponovno izasao.

Policija se premjestila na kraj ulice, meni na putu na ulazu u svoju zgradu preko puta. Zasto sam udario postansko sanduce, pitali su me. Izvana naslonjen na vrata kombija s vozaceve strane prijateljskim tonom s njima popricao na svojem polomljenom nizozemskom. Pokazao im svoju hrvatsku putovnicu. (Svoj NL "privilegirani" ID sam izgubio proslog mjesto u nekom kaficu i sad imam samo HR isprave. Dosta mi je UNovske "skrbi", iako je placeno bolovanje lijepa stvar.)

Osamljen sam i vise se s time ne znam nositi.

Otisao gore, u stan, i lijepo i dugo odspavao.

Slijedece jutro sam u vlastitom postanskom sanducicu nasao policijski magazin (koji je namijenjen javnosti). We know where you live, eh? Pa znam ja da znate, vec su mi i u stanu bili, poznato mi je. Al to je u redu. I ja znam gdje njih naci (na poslu).

Tako i treba medju prijateljima.