Ptitchitza u niskom letu

Maria y Sinisa

It's amazing to see in how many shards a person can break"

(grafit u Amsterdamu)

Maria i ja smo dvije case s nizom pukotina, njena je sva prosarana njima. Oboje smo imali pazljivog oca i ludu majku sto nas je na slican nacin obiljezilo.

Ja sam razvio jednu njezniju stranu svoje licnosti jer mi je kao muskarcu izvjesna rogobatnost prirodjena. Ona je razvila jednu cvrstu, goropadnu stranu jer joj je kao zeni izvjesna emocionalna raspolozivost prirodjena, ali je morala naci nacina da zatvori casu u koju je toliko ljudi sipalo otrov i kiseline.

Stradala je vise nego ja.

Ja o svojim pokotinama volim razgovarati, volim ih izlagati (kontroliranom)pritisku da vidim koliko pritiska mogu podnijeti da sebi (a potom i svima drugima) dokazem svoju silinu i snagu koju ljudi pod utiskom odmjerene i blage pojave ne vide cesto pa se odvaze na ono sto ne trpim: da zlorabe moje povjerenje i dobro srce.

Marijina casa je pukotinama i pukotinicama prosarana kao nizom vena i zilica, toliko da se pod nekim uglom cini da staklo nije transparentno. Ne voli se njima baviti, jer je svjesna da iole jaci pritisak na bilo koju pukotin(ic)u riskira da se cijela casa urusi.

I, zaista, desi joj se da se dio case stvarno i odlomi. No i ono sto je ostalo, prelijepo je i to zelim njegovati i zastititi jer njeno staklo propusta svjetlost na ljepsi nacin i to nalazim zadivljujucim i poticajnim.