Misja urota, iliti: Mooonday, Bloody Mondaay!!!
(Nastavljujuci)
Bio je to dugi vikend i u ponedjeljak jos nije bio gotov, brzo mi je svanulo.
Ponedjeljak, 09.07. trebao sam doci na posao, posljednjeg dana mojeg jednomjesecnog bolovanja tijekom kojeg sam radio samo poslijepodneva.
U 12 sam imao posjetiti svojeg huisarta (opceg lijecnika, koji mi je na rijec bio dao cijeli mjesec suprotno mojim ocekivanjima da cu prvo morat kod barem dva psihijatra koji bi napravili strucnu opravdanost mojeg zahtjeva. I love Holland.) a u 4 vazan sastanak s nasim Staff Welware Officer (sarmantnog, lazljivog prevrtljivca kojeg sam jednom ovdje imenovao Mr. Tambourine Man). I nas ce dr. Strumf biti prisutan, dragi ali totalno non-committed vanilla lijecnik na poslu koji radi jedno heel gezellig radno vrijeme: samo jedan dan u tjednu, ovaj puta specijalno radi mene upravo tog ponedjeljka.
SWO mi je jos u septembru nudio neprekinuto bolovanje (tj. ne 50% vec 100% radnog vremena tijekom odredjenog razdoblja), ali od onda nije bilo prilike. Od 24.05. s kljucevima mojeg nedovrsenog stana u rukama fantazirao sam o neprekinutom nizu odsustva s posla da bih se odmorio i na miru mogao raspakirati svoj zivot. Na poslu je s olaksanjem primijecen moj prekid talasanja i novonadjeni mir.
"Come on, Sinisa, this is accummulated stress! Take some time off, go some place, relax, take pictures, get rest and come back refreshed", rece mi u rujnu SWO. Odonda jos je mnogo stresa nagomilano i racunao sam da ne bi trebalo biti problema s ishodovanjem bolovanja.
Medjutim, desile su se dvije stvari "u korist vlastite stete" na poslu od petka 06.05. do tog ponedjeljka i izgleda da je odjedanput postignuta kriticna masa podobna za Misju Urotu velikih razmjera i na brzinu izvedenom na, kako mi se cini, iregularan i zabrinjavajuci nacin.
Prvo (a podsjecam vas da ove postove objavljajujem retrogradno, datumirane od 14.07 pa naovamo) bio je onaj skraceni kurs arapskog koji sam takodjer stavio i na bulletin board na poslu (nakon gotovo dvomjesecne sutnje), a povrh toga ni moje preuredjenje stana Tustoga Misa nije proslo nezapazeno, koliko god su neprimjerene inferencije iz mojeg (i njegovog) privatnog zivota u nasem poslovnom okruzenju (sve dok nikakva realna opasnost za uposlenika nije postojala, kao sto nije).
Kao uvjet mojem novom bolovanju bio mi je postavljen posjet psihologu/psihijatru u jednoj od haaskih institucija, Parnassiji. Odavna sam SWO govorio da bih volio otici na Cardiff University i proci njihova testiranja da vidim gdje bih se (ako uopce) nasao na skali od 1-100 manic-depressive tj. bipolar osoba (kakvim me "od milja" neki na poslu smatraju). Zelio sam -- potaknut odlicnim dokumentarcem o Stephen Fryju (The Secret Life of a Manic Depressive) na BBC-u imati citabu na kojoj ce crno na bijelo pisati da sam ja below-the-radar of manic depressive i tako jednom za svagda izmaknuti taj oh-so-convenient excuse Tuljanima na poslu e da bi se za promjenu bavili sa "substantive issues" koje sam adresirao, umjesto sa mnom osobno i "mojim tonom". Toliko sam uvjeren u vlastito mentalno zdravlje i higijenu. Medjutim, SWO je navodno provjerio tu mogucnost i rekao da se oni u Cardiffu ipak time ne bave, ali da Parnassija radi nesto slicno. Good enough for me.
Ponedjeljak je, tek da obecam (nadajuci se s pokricu svojih sposobnosti da ga dostojno opisem), bio vrlo zivopisan so please bear with me throgh some digressions.
Prije podne je pala nekakva velika kisurina i kako je vec red & tradicija u Nizozemskoj, dio prometa vlakova je bio u posvemasnjem prekidu. Izmedju ostalog, nije bilo izravnih vlakova za Haag, nego je trebalo prvo vlakom u Goudu, pa onda iz Goude autobusom za Haag. To vam je, na znatno vecoj skali, kao da idete iz Londona u Pariz preko Madrida.
Prethodni dan dobio sam (kako sam vec podrobno opisao ispod) progon iz svoje 3 sa 3 celije kod Tustog Misa i prije svega sam POD HITNO morao otic kupit nesto nove odjece jer sam vec treci dan zaredom bio u istom i smrdio sam do nebesa. (Iako sam prethodni tjedan sam preselio svih 62 hebene kutije svojijeh stvari, odjecu i neke dokumente ostavio sam za ovaj tjedan, jer sam platio najamninu do polovice mjeseca, tj. 15 pa sam racunao da imam vremena. Noseci svoje kutijice vamo pa tamo, izgubio sam nekoliko kg i postao -- rekla mi je izvjesna Zoraya u jednom od still somewhat shady barova u mojem novom rotterdamskom susjedstvu -- heroj ulice?!)
Medjutim sta. I nakon deset godina zivota u NL jos uvijek zaboravljam da ducani ovdje ponedjeljkom ili uopce ne rade ili se otvaraju oko podneva, kad sam ja vec trebao biti u Haagu kod lijecnika. Posjet lijecniku bio je dio dogovora sa SWO jer bi njegova preporuka ubrzala moj tzv. intake u Parnassiju. (Ostavsi takodjer i bez chargera za mobach, mobach je riknul tog jutra i nisam mogao cuti da je Parnassija vec amenovala moj posjet, dakle je zurba bila nepotrebna. Oh joy.)
Ocajnicki sam obisao cijelo svoje susjedstvo i ne nadjoh nijedan otvoreni ducan s odjecom. Otisao u Centar (gdje sve roji od velikih robnih ruca na gomili) i nekom srecom nasao jednu koja je bila otvorena u 11. Kupio novu odjecu, brzo natrag, tush, pa opet na metro. I onda spomenuta kisa.
Put koji obicno (iz R'dama u Haag) traje 20 minuta danas je zbog kise trajao sat i dvadeset minuta, jer se autobus iz Goude vukel ko magla i isao nekim jedva utabananim putevima borbe nizozemskih ilegalaca. U autobusu nije bilo mjesta za sjest, a vlaga i temperatura rasla je progresivno sa svakim kilometrom prijedjenog puta. Do Haaga znoj se u potocima slijevao s mene. Oh More Joy. Sad kad izadjem na svjezi post-kisni zrak mah bum fasoval neku upalu pluca ili drage mi mozdane ovojnice ili neceg, mislio sam, ali sam se srecom prevario.) Tijekom ove voznje preko sedam dolina i sedam uvala (nema brda u Nizozemskoj) nekako sam uspio naci dvije telefonske govornice koje su jos primale kovanice i javio SWO-u da, s obzirom na okolnosti, kasnim.
- Right. - rece mi on oba puta tonom punom skepse i nepovjerenja, kao stamisadtumuljas, docim mu je informacija o prometnom krkljancu na raspolaganju na internetskoj stranici Nederlandse Spoorwegen (www.ns.nl), jebogaja.
Istom prilikom sam od Mr. Tambourine Mana saznao da je zbog "cijele ozbiljnosti incidenta" kojeg sam izazvao s Tustim Misem prethodnog dana (preuredjujuci mu stan), u razgovor ukljucen i sef personala, time dakle posve mijenjajuci temu naseg dogovorenog sastanka (koja je trebala biti bolovanje, a ne privatna pickaranja dvaju kolega). Jer, kao, Tusti se Mis toliko zabrinuo za svoju fizicku sigurnost da je taj dan ostao doma, jadan, da ne bi slucajno naisao na mene. Oh, azizi! Oh, habibi!
Na poslu se pojavio u 14:10 (kasnivsi 25 minuta) i na glavnom ulazu poznati mi Securitanac kaze da mu je zao ali da mu je receno da me ne smije pustiti u zgradu. WTF? Pitam detalje, pa tko, pa zasto, pa otkud, ali njemu je tako rekao pretpostavljeni. Pretpostavljeni, komandant smjene, jedan uvijek prijateljski i naklonjen covjek, blago mi je rekao da mu je tako nalozeno od strane Tajnika (!), i da ce SWO doci po mene na glavni ulaz u 4 radi toga jebachkog sastanka.
Od Tajnika sam jos prosli tjedan primio lijepu servisnu medalju, radi "continuous 10-year service for International Justice". Ne mirise na dobro. Mirise na nesto gdje bi moj odvjetnik trebao biti prisutan, a meni bi barem trebala biti sansa da se pripremim za taj mutirani sastanak, ako nista drugo isprintavsi nekoliko vrlo ilustrativnih razmjenjenih e-mailova s Tustim Misem.
- Yes, it does. - rece mi George potvdjujuci Smrad.
- I'm fucked - pomislih i odoh bacit nesto u kljuc tijekom neplanirano slobodna dva slijedeca sata. Usput kupio novi mobitel, ubacio staru karticu i cuo Parnassijin voice-mail koji je cijelu zurbu i paniku do tada ucinio nepotrebnom. When it rains, it pours... and when the Fit hits the Shan... shit flies everywhere.
U 16 sati, dodje Mr. Tambourine Man. Ja mu smireno ali indignirano kazem da ne cijenim ovu nenadanu promjenu u najavljenom sastanku, da se ne cini prilicnih da mi je uskraceno pravo da se pripremim i eventualno zatrazim pomoc odvjetnika.
- Don't jump to your conclusions - rece mi SWO i odvede me na sastanak s doktorom, gdje osim nas nikoga nije bilo i gdje je tek usput (jer njih dvojica su se vec slozili da sam ja teeesko bolestan i tko zna koliko tjedana intenzivne terapije mi treba) bilo spomena o tom arapski-u-pet-izraza postu (koji je ucinio da neki ljudi na poslu koji me ne poznaju upute usputne zalbe na moj navodni rasizam. Opet nijedna sluzbena prituzba. E nabijem ih ja na kiflu.) ali se o Tustom Misu raspravljalo u vise detalja.
Izmedju ostalog: moram im ostaviti svoj sluzbeni ID i necu tijekom bolovanja imati ikakav pristup na posao, niti sluzbeno niti nesluzbeno. Koliko mi je poznato: ogranicenje bez presedana. Preko noci sam od jednog od uzoritog sluzbenika (s jednim godisnjim vrednovanjem boljeg od drugoga) ucinjen personom non grata.
Drugo. Ne mogu pokupiti svoje preostale stvari od Tustog Misa bez prisustva SWO i nekog iz Osiguranja!!! (Tu sam vec postao radoznao dokle sezu perverzije kojih su se sjetili pa nisam vise ni namjeravao uz policijsku pratnju i s punim pravom uci u stan gdje mi najamnina jos vrijedi, po svoje vlastite stvari.)
Dobro, kazem im, a sto je s mojim privatnim stvarima na poslu. Imam tamo gomilicu racuna, kamera mi je ostala u uredu, s web-a bih trebao skinuti 2-3 GB privremeno dounloadanih fotki - dajte mi barem dva sata, pa nije vazno hoce li mi cijelo osiguranje za ramenom pratiti sto radim. Nemere, povikase Strump i Tuljan unisono.
Okay, ali svejedno trebam pristup danas i slijedeceg ponedjeljka u Administrativnu zgradu gdje pohadjam (ovaj put zaozbiljno) tecaj nizozemskog jezika od 17:30 do 19:30 A KOJEG PLACAM SAM i koji se zbiva nakon radnog vremena, pa Tusti Mis nema cak ni nominalnih razloga da strepi za svoju misju egzistenciju.
Aaaa, pa neznaju oni bas, ne cini im se to koser. Ajmo pozvat sefa personala. Daaaaa, situacija je vrlo ozbiljna, kaze Tony (sef personala), danas nikako ne moze ali za slijedeci tjedan ne vidim razloga da ne bih pohadjao. Okay, gonite se svi u Swaziland, pomislih. Bolje ista nego nista.
I tako je prosao moj ponedjeljak na poslu gdje je zbrda-zdola & nanos plus s vrata donesen niz dalekoseznih odluka bez da me itko pitao ma cak ni za moju verziju dogadjaja i bez da sam ista od recenog dobio dokumentirano na papiru. Znajuci Mr. Tambourine Mana, on bi se za mjesec dana opet mogao prizvati na svoju akutnu amneziju i onda pogodite otkud & kako bi se tretirao moj mjesec izbivanja s posla.
Otisao zgadjen doma, legao u 8 i odspavao bez snova, armirano-cementnim snom do 2 ujutro.
Prezivljeli smo i ponedjeljak, cujem vas kako mi se pridruzujete ujedinjeni u zbor.
|
