Ptitchitza u niskom letu

Bitanga i princeze

"Tiha noc! Ja sam momak na losem glasu
u ovom gradu, a tko si ti? A ona kaze..."

Nakon Amsterdama, Floowa, Augustusa, Refilla i Plaze otisao u Malu Aziju nesto bacit u kljun. Tamo sam sreo dushu od covjeka, izvjesnog Gorana Trubadura iz Sarajeva. (O njemu ce se jos cuti na ovom blogu!)

Nakon njegova odlaska dosla dva policajca u ljetnim uniformama, s bijelim kratkorukavnim kosuljama.

"Een rustige avond, he?" - pita ih kineski sef sale. (Mirna noc, ha?)
Oni nesto kao potvrde. Ja im pridjem i kazem, znate ja vam volim vozit brzo, so if you're bored you can catch me later, okay?" Hahaha, kazemo svi uglas.

Vratim se za stol, i doviknem im: Ocete sjest malo sa mnom?
- A ne, moramo ic, ovo cemo pojest sto s nogu, sto u stanici preko puta."
- Oh, well...

Prije nego su otisli, rekao im svoju cestu predilekciju: cope me radi brze voznje kad apsolutno svi uvjeti na cesti to dozvoljavaju. Dakle, u cemu je problem? I blablabla, na koncu kazu oni meni: Pa, znajte da ste sretni sto jos uvijek imate I vozacku I auto. Jer ak vozite 170 gdje je 70 dozvoljeno, ode auto, ode vozacka!"

Osim sto ipak ne odu. Jer jednom su me copili (24.12. prosle godine) u 5 ujutro, taman na povratku iz Zagreba s bratom mi i njegovom mu djevojkom, upravo tako 170 na 70. I pustise me, bez kazne. Dakle, ipak sam u pravu. O-la-kot-ne o-kol-nos-ti!

Anyway, samo sam vam to shtel rec u ove sitne sate. Sutra ostajem spavat ujutro, vojevat cu tek popodne. Sad cu si zrolat jedan hea dzokavac i odgledat Devil's Advocate do kraja (po tko zna koji put. Tek sam u subotu skuzio zapravo koliko je to stvarno dobar film, i pametan, i vrckav i istinit.)