TREP! TREP! - Trepnuo je okicama
DEN HAAG - od vaseg stalnog dopisnika
Danas su se zbile dvije znacajne stvari i da me neki sutrasnji umor ne bi opet nagnao u malodusje, bolje je da ih zabiljezim, naime the net-effect.
1) Zahvalio sam se svojoj glavoderki na uslugama.
2) Dogovorio datum za potpisivanje konacne gomilice dokumenata u vezi stana kod javnog biljeznika: 24. svibanj. Tada dobivam kljuc od novog (svojeg prvog vlastitog) stana u ruke, i konkretne stvari u vezi istog ce konacno poceti poprimati svoje oblicje.
Sa svojom glavoderkom (shrink), koja zapravo nije glavoder, nego cognitive-behavioural therapist (psiholog, ne psihijatar), jednom dragom nizozemskom zenom, druzio sam se svakih vise-manje tri tjedna po jedan sat tijekom protekle dvije godine. Sjecam se prvog susreta i moje smijesne brige da me zbog neimanja nekog konkretnog problema nece htjeti prihvatiti kao klijenta. Radi jasnog osjecaja brzog pada na samo dno opcim osjecajem nezadovoljstva svojim zivotom u Nizozemskoj, radi prirode organizacije u kojoj radim i koju sam tijekom svojih petnaest godina u njoj dobro upoznao i -- jos gore -- radi jasnog osjecaja da me ni bolje razumijevanje prirode nizozemskog mentaliteta ono uopce ne blizi da ga prihvatim kao prirodno, valjalo je nesto preduzeti. Kako sam se tada takodjer i jasno poceo osjecati osamljenim (bez obzira na niz vrlo dragih i vaznih -- ali mahom "nasih" (naime, iz bivse Juge) prijatelja) tako mi je vec cinjenica da mogu sat vremena razgovarati s inteligentnom i na svoj nacin atraktivnom zenom -- nizozemskom zenom -- koja bi nerijetko izrazila razumijevanje ili slaganje s nekim od mojih tuzbalica, vec je to, samo po sebi, imalo terapeutski ucinak.
U medjuvremenu, baveci se sobom, prilagodio sam se, "razvio" i/ili stekao i/ili naucio kako dio svoje razbarusene licnosti (naime, attention craving uslijed nedostatne roditeljske paznje, vjerojatno? hm?) pretvorim u gorivo za jednog novog moguceg ja: ekstroverta, koji bez kompleksa (sta? spram Nizozemaca? Ma dajte molim vas!?) "works the room", stice nova poznanstva, siri obzore i nadopunjuje znanja, i dovoljno razumije opasnosti koju mu vlastita osobnost donosi, naime onu tuzbalicastu prirodu (kazu da se Djevice stalno nesto zale, a iz njihove persperktive one jednostavno iznose opzervacije?!) i zalosnu istinu koja je prijetila pretvoriti se u programatsku stavku jednog shajsera u nastajanju, naime MISLITI JE DREK ZNATI. Jer, naime, prvo intuitivno, a potom i sasvim jasno postao sam svjestan sto je uzrok mojih boljki -- to je jedna krajnja lijenost i cinjenica da misliti o tome sto valja napraviti, niti u najproduktivnijim inacicama ne donosi boljitak koji to smisljeno CINITI daje -- that's the fucking problem.
Dakle, manje misliti, vise CINITI!
A da bi se to postiglo valja se dnevno podsjecati da svi negdje na sebi imamo onu onoffsku sklopku: hocemo li okolo hodati kao samodozivljene zrtve, pasivni primatelji svjetskih i drugih nepravdi ili cemo uzeti kontrolu nad vlastitim zivotom i sustavno (repeat: SUSTAVNO) nesto poceti ciniti da ga mijenjamo na bolje. Ali pazimo, vrijedi isti recept kao i za uspjesnu dijetu: ne vrijede nikakve grandomanske rezolucije koje traze istinsku zrtvu, nego se valja preusmjeriti na stvari koje volimo i zelimo raditi i njih potencirati, njima se povoditi, naci smjer u zivotu i drzati ga se a ne plutati besciljno kako nam svaki usputni insekt i gmazich napravi nekakav mali plimni valich. Yes, it's bad that I have a 3 or 4 kgs to shed off my weight, but what's worse that I have 40,000 photographs koje cekaju da budu istribljenje i nesto s njima ucinjeno. Dakle, to prvo, a gombanje & druga fiskultura u predasima, kad se ne tulumari, plese ili opcenito ne veseli.
FUCK ME!!! -- I was so damn close to becoming a UN-casualty, nekakav neostvareni wannabe koji je omeksao do potpune atrofije pod finim primanjima i previsoko ili preapstraktno postavljenim idealistickim predodzbama o sebi i svijetu u kojem zivim, kad ta ista organizacija zapravo na jedan sebi specifican nacin pruza jedinstvene mogucnosti da se jedno s drugim pomiri, samo kad se osjecaj morala, etike i jedne opce svijesti o sebi i "umjetnosti moguceg" dovede u veci medjusobni sklad. A meni su cak i sefonje rekli da dok pritiscem tu glupu dugmad na poslu mogu se glat bavit svojim stvarima, a meni je tu nesto bilo, kao, neugodno. Jebote. Who's gotta a problem here? Me!
Umjetnost opstanka i ocuvanja razuma u UN-u je postici i sam sebi definirati jednu fini liniju izmedju caring and not caring, doing enough to feel you've done a day's work (a to je norma koju iskljucivo sam covjek mora naci) i potom iskoristiti ostatak dana na najsvrsishodniji nacin, a ne trositi se na don-kihotovske i smijesno tragicne napore ispravljanja krivih Drina.
Dok sam tako padao u sve veci i dublji ocaj i osjecaj nistavila i bezvrijednosti jer zapravo nista vise ne donosi smisao (a kako i moze, kad je po svim objektivnim mjerilima svejedno jesam li danas npr. konzervirao jednu ili deset traka) i podsmjesljivo se sjecao ekstremno karikirajuceg (a zapravo nasmrt ozbiljnog) komentara sefa da ne moze on mene "spoon-feed me my work", nisam skuzio da se zapravo radi o spoon-feeding one-self his daily sense of worth!
Da nisam toliko "kreativna" i "vrijedna" osoba, mozda bih se zadovoljio ubijanjem osam sati dnevno, trecine svojeg zivota, provodeci drugu trecinu u stajaznam, shoppingu i gledanju TV, ali stvari tako ne funkcioniraju. Nakon ubijanja osam sati na poslu, ne moze covjek ocekivati doci doma i hop! odjedanput se naci kreativan i nadahnut - to trazi jedan ekstra reanimacijski napor, koji tu i tamo i uspije ali onda redovno izazove neprospavanu noc uslijed jednog hooo-ruk napora da se sto vise izgubljenog vremena nadoknadi. A neka vam se to desi dovoljno puta, i jamcim vam da cete se takodjer suociti s jednom (u lucidnim trenucima) svjesnom odlukom: hocete li se prepustiti ludilu (i dakle, posljedicno, prihvatiti da vam drugi ljudi u najboljim namjerama ukalupe zivot u -- kako je Goran Stefanovski lijepo nazvao -- BELI MRAK ili pomisliti da je steta da svi podareni vam talenti i sav napor da ih spoznate i naucite koristiti propadnu bez traga. That is not the fucking question AT ALL. A neko tancanje po ivici, (auto)destruktivne tendencije i trazenje ispusnih ventila za stalno gomilani residual anger traziti u okolici jest zapravo tek jedno kvazi-umjetnicko izdrkavanje, boemsko poziranje.
Tako. Sad mi samo valja sazeti ovaj logoreicni ispad u nekoliko pamtljivih rijeci, u efektan slogan da si ga istetoviram na unutarnju stranu kapaka, da me podsjeti svaki put kad trepnem ocima!
|
