Ptitchitza u niskom letu

Cetiri strane, ali jedna Istina.

Postoje 4 strane u svakom sporu:

1) Moja strana
2) Tvoja strana
3) Istina (ona objektivna, cijela Istina, s velikim "I")

i
4) UN-ova strana.

(Na zalost, ne mogu se sjetiti tocnog citata niti ciji je, jer mi je ta knjiga u jednoj od brojnih mi kutija u skladistu.)

Moje prijateljstvo s tom Izuzetnom Zenom koju sam spominjao u proslom blogu visi o tankoj niti. Ono sto sam u blogu naveo jest, naravno, samo Moja Strana.

Ona ima svoju Istinu, koja je jednaka po vrijednosti ali drugacija po naravi od moje. Mi razgovaramo. Dakle, ima nade. Jer,

SVAKO KOMUNICIRANJE, bez obzira koliko lose ili neuspjesno, JE BOLJE OD TOGA DA SE UOPCE NE KOMUNICIRA.

A mi komuniciramo. Dakle nam je oboje stalo. Mislim da smo danas konacno uspjeli (barem se meni tako cini) otvoriti prostor objektivne Istine. (Ako dozvolimo UN-u da se uplete, najebali smo -- to je svima jasno.)

Otkud Istina? Otud sto je meni konacno (mislim, a imam dojam da i Samech kuzi) jasno sto je dovelo da su nasi postupci (koliko god dobronamjerni u osnovi) doveli do tocke pucanja nase prijateljstvo. Nema jos razloga za ikakvo slavlje, ali ima nade. TO MI JE ZASAD DOVOLJNO.

I njoj je stalo, i ona se bori za nase prijateljstvo. Mislio sam ovaj post nasloviti po jednoj (od dvije) najvaznije mi pjesme Diamande Galas -- "I am so lonesome I could cry" (druga je My World Is Empty Without You), ali danas sam sretan, pa se ne zelim baviti time jer taj Hank Williams country & western hit kod Diamande (i mene) predstavlja tek jedan od cinitelja koji je mene cinio toliko neuravnotezenim u posljednjih godinu i po ili dvije.

Hope Is In. Danas je svratiste Nade blize meni i Samech (tako cu zvati svoju prijateljicu o kojoj se radi), negoli je mozda mojoj miljenici u svijetu blogu, Hopey's Inn.

Ali, to je pak tek moja strana.