Dooobar auto, dobar...
Tap, tap, tap -- potapsao sam svoj dragi i punoljetni mercedes 190 E, sa (sad vec) 333.000 kilometara, nakon trinaest i pol satne voznje iz Zagreba. Da, voznje -- leta!!! (1,500 km, 13 i pol sati ukljucivo 2+ sata na pauzama).
Krenuo TOCNO U PODNE, i stigao prije nekih sat i po. Bilo je vruce za popizdit, a moj autich nema air-condition. Zato se do nekih 9 uvecer putovalo s poluotvorenim straznjim prozorima, a sto je izbor muzike ucinio posve nebitnim, jer se ne bi culi ni EINSTURZENDE NEUBAUTEN na 125 decibela iz mojeg zvucnog sistema za kojeg sam svojedobno pljucnuo dvaput vecu lovu negoli je osiguravatelj procijenio vrijednost auta (as if they would know how much it's really worth!!!).
Do Frankfurta mi je moj industrial-strength deodorant vec poceo popustat. No, nema veze. Kako je pristizala vecer, tako je moj prirodni nocni ritam uzimao maha, a sto me do kraja povuklo jest potpuno usredotocenost na vrlo brzu voznju u ponesto pojacanom post-Uskrsnjem prometu. A dok se to sve zbivalo, u svojoj "dvosobnoj glavi" prezvakivao sam svoj trodnevni a vrlo, vrlo, vrlo zanimljiv posjet Zagwebu.
Majcinsko se "cudoviste", nakon sto se moj brat iselio & osamostalio krajem prosle godine (barem privremeno) prilicno uljudilo i pokazuje cak znake kontrole svoje rampant motherly narcisism. Jebote?!
Cini se da je jedno dugogodisnje prijateljstvo s prijateljicom koja je zapravo vezivno tkivo s nizom drugim dragih mi osoba napuklo beyond repair jer se cini da je jedino meni stalo da ga ocuvam. Prijateljica, vrlo dinamicna, inteligentna i atraktivna zena ima Ego velicine Empire State Building, koji ne dopusta ikakvu sumnju u sebe, svoje motive ili teze koliko god ljubazno, argumentirano i artikulirano ono bilo izrazeno. Za (rastom) malenu zenu tako "vitla udom" (kako se lijepo izrazio Viktor Ivancic u svojedobnoj obrani moje prijateljice M. spomenute u prethodnom postu) da se cini da je prijateljstvo imalo cvrst temelj sve dok sam ja u svojoj samozatajnosti i skromnosti birao tolerirati njene povremene bullying tendencije, na racun svakako & neupitno vece tezine svih vrijednosti kojima je oplemenjivala moj zivot. Ali, ja se mijenjam i vise ne trpim tako olako drchnost na moj racun. "Sali se ti sa salicama", kuzite?
Ako je jedino meni stalo da ocuvam to prijateljstvo, mozda ono nije vrijedno ocuvanja? Posljedice ce svakako laksim uciniti moje buduce izbivanje iz Zagreba.
Oh, well. Koga nema bez nje(ga) se moze.
U KIC-u sam se ponovno pojavio jucer ujutro, ali su mi domacini spominjali uzu i siru obitelj u kombinaciji s raznim domacim i inim zivotinjama i bozanstvima i jednim jednostavnim prosto-neprosirenim glagolom, jerbo su u petak (a nakon moja prethodna dva posta) morali lopatama dvadeset minuta raskrcivati ulaz u svoje prostorije od gomile ostavljenih zenskih gacica raspomamljenih obozaveljica, raznijeh boja, dezena i velicina, neke s flomatesterom ispisanim broje(vi)m(a) telefona i ostalih kontaktnih mogucnosti (u podne ispred Algoritma, u dokoljenkama ispod Sata na Trgu, na rolsuhama u liftu Zagrepcanke, 18. kat itd. itd. itd. - vrlo mastovito, poticajno i sarmantno, ali unatoc naporima svjetski afirmiranih (kvantnih)fizicara, u jedan dan i dalje stane samo dvadeset i cetiri sata... Ali, ne predajte se!!! Sastavite listu cekanja, i ja cu svojom ozloglasenom Djevicanskom pedanterijom (tj. onim sto je od nje ostalo u sve vise dominirajucem podznaku Strijelca) metodicno provjeriti svako vrijedno ime. Salim se, naravno. Bilo je svega sedam gacica. A nijedne nisu pripadale Vanji, koja mi vec mjesecima obecaje Sarmu (onu iz "Otiso si, Sarmu probo nisi") od koje onda nista ne bude - iako, mora se reci, uglavnom zbog mojih manjkavih organizacijskih vrijednosti u Zagwebu) - toliko da je upitno blagostanje doticne. Sarme.
Ni Ribitzu nisam stigo posjetit. Ayembatepatak.
Ko sto bi rekao nekoc ispisani (mozda se jos uvijek nazire) grafit u Vodnikovoj:
"MARKS ENGELS LENIN TITO --- svi mrtvi. A ni ja se ne osjecam najbolje."
Ipak, ja se osjecam odlicno! Sutra u nove radne pobjede.
Ak' se uspijem probudit na vrijeme.
|
