Ptitchitza u niskom letu

HA. HA. HA.

Smijem se ja samome sebi u svojoj dirljivo nadobudnoj iskazanoj zelji i nadi da bih do Zagreba, za promjenu, ovaj puta svratio odmoran. To je vec sada dokazano nemoguce. Oh well.

Pola je pet ujutro, jos uvijek ovo vodim pod petak, koji je cijeli od pocetka do kraja bio bezrezervno prekrasan dan i izuzetno uspjesan.

Al' dobro, it's my vacation. A zlatno pravilo zivotno (methinks) je jednostavno: OVDJE I SADA.

Ovdje i sada (jucer, danas) mi je bas fino, pa cu malo (za dan) pomaknut i Cesku i Zg. Bolje Ptitchitza u ruci nego Suri Orao na grani. Il' tako nesto.

Anyway, funkcija ovog posta je tek da stavim jednu svojevrsnu codu (a ponesto smirenijeg tona) na moje bjesomucno bloganje jucerasnje. Do nedavna bih se nasao potaknutim da pokusam opisati sva uzbudjenja & srecu koju je ovaj petak (a meni je zaista bio Veliki petak) donio, ali sam poucen iskustvom od vrlo, vrlo dugog posta 08.03. odustao, jer u bezrezervnoj sreci nema mnogo drame, ne znam cime da zacinim taj post, koji ima potencija (bas kao i spomenuti proslomjesecni) da bude vise kao neki faktografski pregled i s posljedicno manjom zanimljivoscu i dakle, citanoscu.

Eto, imate srece. Izvukli ste se, haha.

Skampi su bili vrlo dobri, hvala na pitanju. Iz Bangladesha. Nisu kao domaci, dapace, Natasha je rekla da su par na koje je naisla bili vise okusa na sarana (!) nego na skampe. No to su ziher bila ona dva skampa koji su iz Bangladesha dosli s Economy class, za razliku od vecine koji su doletjeli s Business class.

No, rekoh joj ja -- meni je super. Da nisam bio kod nje nesto bacit u kljun ja bih si doma slozio neki semfic s mojim omiljenim (tankim) Wasa "karton-kruhom", tak da mene nije tesko raspomamit finom spizom i ugodnim drustvom.

Sleep tight & don't let the bed bugs bite.
Meni se jos uvijek ne spava, al koga briga -- mene nije. I'm on vacation.