Ptitchitza u niskom letu

Slijedeci tjedan, punim plucima, osvjezenje hrvatskim zrakom!

Ova predstojeca reanimirajuca terapija hrvatskim zrakom podsjetila me na jednu od onih sjajnih cirkularnih doskocica Marcela Duchampa (akcente zamislite gdje mislite da imaju biti, i isprike na tipfelerima, moj francuski je osjetno oslabio):

On demande des moustiques domestique, demi-stock
pour la cure d'Azote sur la cote d'Azur!
(Trazi se pola tuceta domacih komaraca za terapiju dusikom na azurnoj obali!)

Novi ciklus, eto: cini mi se da pocinje. Nadam se ipak da ne. Odskok je ovaj puta trajao vise od tjedan dana, i zabrinjava me eventualna mogucnost da se trend nastavi, da ne pricam da me uvijek prestravi mogucnost (stvarna?) da sam se zauvijek rastao s vlastitim "ja" (naime, s onim kojeg zelim ocuvati i kojeg se trudim potpuno raskriliti). Ali, kako ne biti sretan kad odskocim i vidim da sam jos uvijek tu u (sebi i drugima) prepoznatljivom obliku? I kako onda ne koristiti takvu priliku da ne dodam poneki kamencic na onu malu gomilicu preostalog samo-postovanja koja bi se inace valjala redovno dogradjivati s onim sto (i koliko) cinim na poslu...

No, s obzirom koliko sam spavao od pretprosle subote do jucer... pa valjda sam stekao neku, kakvu-takvu, rezervu?

Svratit cu u Zagreb slijedeci tjedan, na par dana, to renew my neurotic affiliations, kako se lijepo u slicnoj prilici izrazio Leonard Cohen. Prosle godine, tijekom jednog od posljednjih posjeta, zavjetovao sam se sam sebi da cu slijedeci puta (1) doci odmoran i (2, ili 1.1) da necu vozit po noci. (Volim duge voznje, i kad god vrijeme dozvoljava biram autom doci u Hrvatsku, makar je avion brzi i jeftiniji.) Jer s iscrpljenoscu dodje i povecana osjetljivost i emocionalnost i... vec me sram koliko puta zaredom su moji prijatelji, njihova paznja, razumijevanje i potpora MENI bili nuzno potrebni, kad ja zelim i mogu i njima (opet) isto pruzati. Moze ih se razumjeti ako su vec zaboravili onu staru Ptitchitzu (koliko god smotanu i otvorenu ali zapravo prilicno snaznu i postajanu!) pred uprizorenjem nekog cvilidretastog, placljivog Calimera. (Jer prosla je godina bila vrlo zahtjevna, pucao sam po svim savovima, bio mahnito bacan na sve strane bijesom, sramom, samocom, tugom... dok konacno taj prvi avalans nije zatomljen ili se ja barem u njem nisam donekle naucio kontrolirano padat'.)

Ipak, bilo je korisno. A oni gotovo vanzemaljsko lijepi trenuci kada se, kao Self-Haters Anthony Colemana ili The Ex-Orkest(ra), kaoticna kakofonija zvukova u bacvi koja strlja niz strminu nekim cudnim slucajem pogodi FANTASTICAN sklad, kad sve padne na svoje mjesto i -- na dan, dva ili tri barem! -- postigne savrsenu cjelinu i mir, ti su predivni trenuci sve manje rijetki a uvijek jednako blistavo obecavajuci.

Cetiri. Cetiri dana bi bilo idealno provesti u Zagrebu, iskustvo mi govori. Manje od toga je prekratko, vise od toga polako ali sigurno postaje agonizirajuce.

Volio bih se sresti i s nekima od vas (nije tesko pogoditi s kime: s onima od vas s kojima razmjenjunjem ove blogerske posjete, a koje su mi takodjer itekako vazne), jer mi se cini da ste svatko na svoj nacin izuzetni ljudi i prirodna je moja zelja da nase poznanstvo barem malko osiguram od zaborava ili prekida uslijed potencijalnih prekida sajberspejsovskih... Ne znam koliko mi mozete vjerovati ili ne tek na temelju ovih mojih svrljotina, ali ja sam prilicno diskretna osoba kada to biram biti. Razumjet cu ako ne prihvatite moj poziv na pice, ali mu se nadam! Ja sam na snaps007@yahoo.co.uk.