Ptitchitza u niskom letu

Hrvatska i Srbija, u vaterpolu ZAKON!

Danas se nasi sampioni vracaju iz prijateljske Australije i znam da ce im docek biti kakav zasluzuju. Svaka im cast!

Moja najveca veza s vaterpolom je to sto sam s Dubravkom Simencom isao zajedno u skolu (bok, Dudo!). I kaj znam plivat. (S loptom nisam bas nesto.) No, kao i svaki Hrvat i ja sam sada ponosan. Ponosan? Zasto? Kao da ja imam ista s tim. Kao da nisam dio hrvatskog copora za kojeg ne postoji nista izmedju apatije i odusevljenja. (Na primjer: rad. TIMSKI rad. I disciplina.)

Ove sam se teme zapravo primio kao ilustracije bizarnog titranja stvarnosti. Jer, ikskjuz mi (ne priznam ja nikome monopol na glupost!) otkad je Srbija ista u vaterpolu? Neki dan ukljucim TV, a kad tamo Hrvatska i Srbija u POLUFINALU SVJETSKOG PRVENSTVA. Srbija? Vaterpolo? Pa ja to nemrem bilivit.

Bilivit, motherfucker! Jer, mism ono... ak' znaju pisat, znaju ziher i plivat s loptom. Al' otkud, covjece? Znam da ima i Srba koji se sa mnom cude. Na primjer, onaj Sumadinac koji se uz mene i jos nesto mlade jugoslavenske celjadi iskrcao s vlaka u Puli '85 da tamo pocne gulit vojnu obavezu. Ne znam znate li zeljeznicku stanicu u Puli: nalazi se u (sirem) centru, na obali ovece uvale, u nastavku koje je i glavna gradska riva, a nesto dalje i industrijski kompleksi. Kljucna rijec je ovdje UVALA. Sidje ovaj Sumadinac s vlaka, a licem mu prijedje izraz krajnjeg cudjenja i ushita: "Iju bre, sta, OVO JE SVE MORE!?" Jest, druze moj, a iza onog rta ima ga jos malo.

Jel' to sovjetska skola sporta? Posaljes ekipu u Sibir na "terminalni trening" - il' se vrate kao potencijalni prvaci, il' se ne uopce ne vrate, pa posaljes drugi tim. (A njih i Kineza, fala bogu, dvije milijarde!)

Sa Srbijom, ili bez: drago mi je. Jer dok smo bili u istoj drzavi vrijedila je ona: Hrvatska i Srbija, ko dva metka u glavi.