Ptitchitza u niskom letu

Moji obracuni s nama, prvi dio

Prvi dio je bio naravno ukljucujenje u veliku Marisi v. Velika Jabuka debatu krajem prosle/pocetkom ove godine. Jos moram odlucit hocu li to ovdje sazimati, jer ima vrijednih komentara i Marisinih i mojih.

Bas sam sad skocio malo na Jamesin blog, djevojka ima ukusa (nisam citao blog, samo bacio pogled na filmove i mjuzu koju je navela kao drage). Spominje neke od mojih omiljenih filmova, (The Shinning) i IZ-VAN-RED-NOG rezisera Darrena Aronofskog. (Kad sam pogledao Requiem for a Dream po prvi puta, mislio sam da je to najtjeskobniji film koji sam ikad vidio, sve dok nisam pogledao njegov prethodni film, "Pi").

Sve u svemu cini se da mogu racunat da ce prepoznati dobronamjeran savjet u mojoj prijepisci s njome. Ako ne skuzi, tja... it's her loss!

(Ili joj nesto nije u redu na blogu, ili me vec svrstala u personae non grata pa nisam mogal ovo tamo ukljuciti...)

Vidite, ljudi, ima nesto vazno sto vecina ne kuzi: u vecini ovih razmjena uopce nije potrebno VITLANJE UDOM (kao sto se Viktor Ivancic sjajno izrazio kad je stao u pomoc svojoj kolegici i mojoj dragoj prijateljici Mimi u Feralu).

To je, primjerice, ono sto je bilo najzalosnije u spomenutoj Marisi v. VJ catfightu. Da su se upoznali u drugim okolnostima, mogle su -- ako ne vec postati prijateljice kad dijele neke od istih strasti u zivotu -- barem nesto jedna od druge nauciti: Marisi ima izuzetno dobrih fotografija na svojem blogu i flickr.com stranici, a da se iole odmaknula od tog Vitlanja udom (ono nije rodno odredjeno) tj. tog naleta s dzonom u glavu, mogla je vidjeti neke od radova koja Velika Jabuka drzi u svojem portfoliju, ono sto nije odlucila na blog postaviti. I tko zna sto bi se iz toga izrodilo, mozda neki zajednicki projekt, mozda poznanstvo koje bi ih obje obogatilo...

U svakom slucaju nije bilo razloga za svadju, kad su se misljenja mogla razmijenit a mozda i dopuniti normalnim rjecnikom i manirima primjerenim zrelim, odraslim osobama.

Ovako sve u vjetar. Bedasto. Nema nas puno & moramo pazit jedne na druge.

Automatski nasrtaj na drugoga koji ne dijeli vase misljenje je refleks koji vucemo iz bivseg represivnog ustroja, kad nije bilo ni objektivnih mogucnosti za osobni razvoj bez niza posebnih (politickih) kvalifikacija i kad je svima bila jasna priroda sistema. Sistem koji se temelji na autoritarnom i posve je netransparentan razumljivo dovodi do nepovjerenja i osjecaja besperspektivnosti, gdje ima razloga u sumnju da je tudji uspjeh nastao na racun drugih -- "Hej, kako on moze a ja ne mogu!"

Ali stvari se mijenjaju na bolje, koliko god polako. I svatko od vas cini odluke i izbore, i kad se naidje na prepreku besmislena galama uopce ne pomaze. Umjesto toga birajte bitke, udruzite se (tako je uvijek lakse) i U BOJ! U BOJ!

Stvari imaju tendenciju da se same od sebe bas i ne mijenjaju. A zasto bi itko drugi umjesto vas bio VASE bitke?