Kako se prevodi poezija
Fantasticno je bezvezan dan i to kako neprimjetno curi u nepovrat... Nikako da se razbudim. Cini se da nisam jedini jer imam dojam da su danas svi u nekom "tudje necemo, svoje ne damo!" filmu, pa je neopazice prosao moj prelazak na auto-pilot u uredu. Tako sam neometano njuskao po Blogu i otkrio nekoliko vrijednih blogova koje je - ma vidi cuda! - vrijedno citat (njih sam promptno ubacio pod WOW rubriku, slijeva).
Konacno je poceo igrat "Bobby", to cu nakon posla otic pogledat, a prije toga posaugat jedan meksikanski dzokavac u obliznjem coffeeshopu. Prije negoli to ucinim, ispunit cu dato obecanje i ovdje uvrstiti evergrinski esejcic Davora Slamniga iz zbirke kratkih prica "Cudoviste" (izdao CDK Zagreb, pocetkom -80tih, ako dobro pamtim), s obzirom da je u vezi novootkrivenih blogova dobio novu relevantnost.
Davor Slamnig:
KAKO SE PREVODI POEZIJA
Najtezi zadatak za svakog prevodioca predstavlja prevodjenje vezanog stiha. Jer dobro znamo da postoji jedna osjetljiva razlika izmedu poezije i proze. A to je da se poezija pise malo po malo u uredne kratke redove priblizno jednake duljine (pa dupli prored svako malo), a proza na brzinu, u monotone ravnomjerne redove koji idu preko cijele stranice knjige, osim sto je mozda svaki deseti iii dvanaesti eventualno nesto kraci s desne strane. Ma dobro, obicno je onaj red koji slijedi iza toga koji je kraci s desne strane malo, sasvim malo kraci s lijeve strane. Ali to jedva spasava prozu.
Ne mislim se upustati u tanane diskusije o knjizevnim rodovima. Uostalom, takve diskusije uvijek na kraju dovedu do pitanja covjekove biti, a to pitanje sam vec obradio u drugim esejima. Pjesma je kraci tekst koji je zvukovno vezan. To je pjesma po definiciji onih koji se nisu naucili drzati usta na miru kad citaju. Za nas normalne, bez tih tikova, vrijedi moja superiorna gore napisana definicija. (Rekli su mi da nije tautologija ako upotrijebim i “superiorna” i “gore napisana”.)
I jos da dodam da je materijalna korist od njih (pjesama) malena, ili nikakva, pa se autor i ne zuri da ih objavi. Radije ih prikrpa nekom svom proznom djelu, da ima vise kartica. Ali pazite, za mene je mijesati poeziju i prozu isto sto i mijesati pivo i lozovacu. Efekt je snazan, ali nezdrav. A ujutro znade zaboliti glava.
Pokazat cu vam kako se prevodi poezija (kao sto sam vec u samom naslovu ovog eseja nagovijestio). Za prevodjenje poezije treba imati suptilan osjecaj za jezik. Doslovnost je nevazna, radi se o kovanju dozivljajnog cekica u drugu, a opet prvoj ekvisemantnu formu. Ukratko, Prevodilac mora postati Pjesnik.
Kao primjer uzet cemo jednu kompleksnu pjesmu, a puno imagiformnih nivoa:
Mary had a little lamb
It's fleece was white as snow
And everywhere that Mary went
The lamb was sure to go
(Nursery Rhyme)
U prvom stihu ne vidimo nekakvih vecih problema. Zadovoljit ce jednostavan, cist, vjeran prijevod: “Mary je imala malo janjetine”.
Medutim, vec i tu mozemo ici dalje, u kreativizaciju prevodilackog posla. “Mary Jane”, u americkom slengu znaci marihuana, a na istom slengu marihuana znace i rijeci “grass” (trava) i “pot” (lonac). Mozda je Rhyme racunao na tu tananu asocijaciju na lonac, koju rijec “Mary” budi kod americkog citaoca. Ako i to zelimo ukomponirati u nas prijevod, prevodimo prvi stih ovako: “Mary je imala malo kuhane ovcetine".
Ako drugi stih prevedemo kao “Bijele kao snijeg bjehu njene buhe”, napravili smo ozbiljan propust. Nismo uocili da je pjesnik namjerno upotrijebio krivi oblik glagola “to be” (stavio je “was” umjesto “were”). Tako je njegov jezik postao grublji, narodskiji. Predlazem, kao mogucu soluciju, “Picajzli su joj bili bledi kaj krpa”.
Treci bi stih u doslovnom prijevodu glasio: “Svugdje je isla ta Mary", ali nas jezik u toj recenici ne odrazava duboki prijekor koji buntovni Rhyme upucuje Mary, zenama opcenito, a mozda i krscanstvu (Mary - Marija!). Buduci da duboko suosjecam s Nurseryjem (kojeg i osobno poznam), taj stih odlucno prevodim s “Mary se kurvala”.
U zadnjem stihu imamo najocitiji primjer Rhymeova umjetnickog genija, jer tu zavrsnim stihom postize jednu upecatljivu viziju kojom zaokruzuje i osmisljava cijelu pjesmu: “Zato nije ni cudo sto je ovca crkla”. (upotrijebio sam “crkla” umjesto “umrla” da bih zadovoljio zahtjeve forme, tj. da ostvarim rimu izmedu cetvrtog i drugog stiha.)
|
