Kako nas pametna tehnologija poglupljuje
|
Pripadam generaciji koja poznaje život kakav mnogi danas naprosto ne mogu niti zamisliti. Jer naravno, kakav bi to život bio bez pametnih telefona, facebooka, twittera, google, maila, poruka, instagrama, i općenito interneta? Nedvojbeno, naš se svijet zahvaljujući napretku u tehnologiji u samo zadnjih 20 godina, potpuno transformirao. O dobrim I lošim stranama takvog boom-a moglo bi se raspravljati danima. Ono što mene zanima je da li dostupnost pametnim tehnologijama znači da smo i mi postali pametniji samim time što se njome služimo? Činjenica je da smo tokom radnog dana ili učenja konstantno bombardirani mailovima, porukama, facebookom, twitterom. Mobitel je naprosto postao dio nas. U svakom trenutku dostupni smo svakome i očekujemo da svatko bude dostupan nama. Istraživanje provedeno na Kalifornijskom Sveučilištu je otkrilo da tipičan službenik u uredu provede samo 11 neprekidnih minuta rada na jednom zadatku bez da je ometen porukom, mailom ili provjerom facebook statusa. Kad se radi o studentima ili školskoj djeci, rezultati istraživanja su još depresivniji. U experimentu Dr. Larry Orsena sudjelovalo je 263 studenata od kojih se tražilo da rade na pismenom zadatku 15 minuta. Unatoč tome što su znali da ih se promatra, studenti nisu odoljeli slanju poruka ili twitanju. Koncentracija na sam zadatak je pala u prosjeku nakon samo 2 minute. Hodati i žvakati u isto vrijeme je multitasking. Sve ostalo je zabluda. Rezultati istraživanja nisu se, naravno, pokazali popularnim medju studentima. Jedan od njih je napisao kako ne vidi problem sve dok on dobiva dobre ocjene. Medjutim, problema i te kako ima. Znanstveno je dokazano da oni koje tehnologija ometa u radu, na standardnom kognitivnom testu postižu 20% slabije rezultate. Ne samo što nam treba više vremena da ono što smo započeli dovršimo i odlučimo koja nam je informacija važna, nego se zavaravamo i redovito precjenjujemo svoje sposobnosti. Jedna od ubjedljivo najpopularniih zabluda je vjerovanje da možemo obavljati nekoliko zadataka odjednom, tzv. multitasking. Ne samo da mislimo kako možemo, nego vjerujemo da smo u tome jako dobri i uspješni. Upravo suprotno. Naše su sposobnosti vrlo ograničene i zapravo, malo je toga što smo u stanju obavljati u isto vrijeme. Svodi se na otprilike hodanje i žvakanje gume ili možda gledanje televizije I slaganje rublja. Barem jedna od dvije stvari koje radimo u isto vrijeme mora biti automatska, nešto o čemu ne moramo razmišljati. Sve ostale aktivnosti uvjetuju mozak da brzo manevrira po principu on/off, ovisno o tome čemu se tog trenutka poklanja pažnja.  To neprestano manevriranje, paljenje i gašenje, prelaženje se jedne stvari na drugu koje nastaje distrakcijama i nesposobnošću da se koncentriramo na duže vrijeme, iscrpljuje mozak i umanjuje sposobnost. Zbog toga, na primjer, ne čude upozorenja o opasnosti korištenja mobitela u vožnji. Također,nedostatak duboke koncentracije onemogućava “encoding”, proces kojim se naučeno u mozgu prenosi iz kratkotrajne memorije u dugotrajnu. Znanje je u tom slučaju površno i brzo se zaboravlja. Student koji samo želi dobru ocjenu možda u tome ne vidi problem. Medjutim, koja je svrha učenja ako je znanje koje se tako stekne površno i uz to se brzo zaboravi? Ono što je možda najvažnije u svemu tome je cinjenica da se struktura mozga, modificira i mijenja, ovisno o novim iskustvima kao što je učenje ili ozljeda. Na primjer, istraživanje je pokazalo takve promjene kod londonskih vozača crnih taksija tijekom učenja za ekstremno težak test koji zahtjeva da se memorira 320 ruta u radijusu od 10km, što pokriva 25.000 ulica 20.000 znacajnih mjesta. Na isti način, naše ponašanje potaknuto krivim uvjerenjem da smo sposobni raditi mnoge stvari odjednom uvjetuje promjene u mozgu koji se jednostavno adaptira našem ponašanju. Za one koji se naprosto ne mogu oduprijeti slanju poruka za vrijeme sastanka ili se spremati za ispit bez da slušaju glazbu i surfaju po facebooku, znači da vremenom bilo kakva koncentracija na duže vrijeme postaje nemoguća. Jer, prije svega, mozak je plastičan, ali nije elastičan. To znači da se promijenjena struktura ne vraća sama od sebe u prvobitan položaj, nego stvara naviku u ponašanju koju je teško mijenjati. Utjecaj takve navike na ostale aspekte u životu ,pogotove socijalne, je puno značajnije od činjenice da možda neki od današnjih mladih ljudi vjerojatno nikada neće imati dovoljno strpljenja pročitati Tolstojev “Rat i mir”. Neki će slegnuti ramenima i reći da se svijet oko nas mijenja što uvjetuje promjene u našim navikama, načinu na koji mislimo, učimo i radimo. Stoga se potrebno fokusirati na to da pronadjemo način da se tome prilagodimo. Takve tvrdnje,barem za sada, nemaju nikakve znanstvene potvrde. Bez obzira na superiornost mozga, postoje biološki limiti koji uvjetuju na što on može obratiti pažnju u zadanom trenutku. Ja vjerujem da je tehnologija sama po sebi, korisna i uveliko obogaćuje život. Problem je u nama, našoj percepciji i važnosti koju tome pridajemo. Naša sposobnost da pronađemo nekakav zdravi balans, umjesto slijepog prihvaćanja svega što pametna tehnologija nudi, može i te kako utjecati na to koliko smo uspješni u onome što radimo. |
