I ozvučeni tramvaju mogu lako zbuniti
Po prvi puta, javni me prijevoz dobro zbunio.
Svakodnevno se koristim javnim prijevozom u Zagrebu, ponajviše tramvajima.
Ovi novi, niskopodni su u redu kad imaju unutar prostora uključen govor za najavu sljedećih stanica, ali nikako više nisu prepoznatljivi dok pristižu na stanicu jer su svi istoga zvuka.
Naime, stari tramvaji poneki škripi, neki cvili, svaki koči na svoj način i svaki ima neki svoj zvuk te tako slijepe osobe s razrađenom praksom raspoznaju tramvaj koji dolazi, a uobičajeno je da uvijek isti voze na istim linijama.
Ali, ni to nije uvijek stopostotno sigurno i zato pitamo: „Oprostite, koji je ovo broj?“.
Najčešće slijepa osoba odgovor dobije od samoga vozača, ali kadkad tu priskaču u pomoć putnici unutra ili pak oni koji stoje na stanici.
Nekad i tu zna biti smijeha i zbunjivanja jer su katkad u tramvaju putnici kojima je trebao bilo koji broj pa bubnu neki, a iz vana ostali kažu neki drugi broj. Ništa, lijepo ponovimo pitanje i po nekoj svojoj procjeni odredimo koji je zapravo broj.
Katkad nitko ništa ne kaže i tramvaj ode, to zaista slijepi ne vole jer nekad im se žuri, ali što je, tu je, čekaju sljedeći tramvaj.
E da, spomenula sam govorne obavijesti unutar tramvaja. To je uvedeno nedavno i moram primijetiti da nije uvijek u uporabi, ali u nekih 80 posto slučajeva radi i sve se slijepe osobe mogu opušteno voziti, mogu razgovarati sa suputnikom ili slušati mp3 uređaj, a pritom se ne izgubiti.
Kako je u onih preostalih 20-tak posto slučajeva. Evo nekoliko primjera koje mogu zbuniti slijepog putnika.
Kada govor nije uključen slijepa osoba jednostavno ima pravo pokucati na vrata kabine te zamoliti vozača da govor uključi. U slučaju da to nije u mogućnosti, vozači se uvijek vrlo rado ponude sami najaviti stanicu na kojoj slijepa osoba treba izaći. To je sasvim u redu i svaka im čast.
U slučaju kojeg sam imala danas dok sam putovala tramvajem zaista treba velika koncentracija i strpljenje jer mi ga je osobno skoro pa ponestalo. Naime, dočekala sam na tramvajskoj stanici „Prisavlje“ broj 17 i ušla. Odmah sam začula govor, ali i odmah me zbunio jer u stvarnosti, sljedeća je stanica „Vjesnik“ a govor je lijepo najavio „Prisavlje“!
Što sad. Panika ili .... Ali, u redu, ajmo logikom...
Ništa, svaku sam stanicu u sebi ubrzala i pretvorila si ju u onu pravu. Onako napamet sam se sjetila zavoja i semafora, pa sam tako lako došla do „Trga bana Josipa Jelačića“ i nisam imala poteškoća. Kao da sam se vozila napamet po tramvajskoj karti.
Karta tramvajskih pruga koju slijepe osobe znaju napamet. A kako bi bilo dobro da ZET objavi i ovakvu taktilnu kartu. Olakšao bi život i kretanje ne samo Zagrepčanima, već i slijepim i slabovidnim gostima i turistima. I sigurna sam da ako ovo netko iz ZET-a pročita da će se takva karta vrlo brzo pojaviti.
A onda se srećom, govorni automat uskladio sa stvarnim stanjem nadolazećih stanica i odahnula sam, ali, na žalost ne zadugo :)
Ipak, još je bilo nekoliko stanica do kuda sam išla, pa sam ih skoncentrirana mogla pratiti u mislima. A i da sam se zbunila ne bi mi bio problem pitati suputnike koja je sljedeća stanica. Ljudi su uvijek ljubazni i žele pomoći. Osim ako u takvim slučajevima naiđete na nekog strance koji ni sam ne zna gdje je. No, uvijek netko priskoči i ponudi se za pomoć.
Danas se govorni automat sav nešto zbunio.
Po izlasku na pravu stanicu odahnula sam, kao da sam prvi puta sama putovala nepoznatim putem. Nema veze, iskustvo više.
|
