MOJ PAS VODIČ I JA

Moj prvi susret s brajicom

Braillovo pismo
- čista nepoznanica ili samo slaba informiranost?

Mnogi nikad nisu imali priliku vidjeti pisani tekst na Brailleovom pismu ili jednostavnije rečeno na brajici i zato se zasigurno pitaju kako slijepe osobe tako s lakoćom čitaju, pa i najdeblje knjige. Ali, pitaju se i kako se slijepe osobe služe kompjuterom, kako ja na primjer pišem ovaj blog, kako čitam knjige, kako se pripremam za ispite i ostalo. Vjerujem da je dosta i čitatelja moga bloga, ali i slučajnih posjetitelja koje ovo zanima. Barem se nadam.

E pa odmah na početku najaviti ću jedan od sljedećih postova koji će govoriti o kompjuterizaciji te digitalizaciji knjiga, a danas ću Vas pokušati uvesti u moj svijet točkica, odnosno, pokušati ću vam opisati moje prve susrete s brajevim pismom i pisanjem na brajici.

S Brailleovim pismom, jednostavnije rečeno: brajica, prvi sam se puta susrela u 4. razredu osnovne škole kad su moja učiteljica i roditelji razmatrali mogućnost da pređem s crnog tiska na brajicu, na tada meni potpuno nepoznat način pisanja i čitanja.

Tada kao devetgodišnjakinji to mi je bilo nešto sasvim novo, nepoznato, i naravno nesavladivo. Nije mi se baš učilo nešto što sam u stvari znala - odnosno već sam bila savladala slova i čitanje (crnog tiska) i sada ponovno treba savladavati slova i čitanje tamo nekih točkica. I to na jedan sasvim drugačiji način. Čitanje prstima - nešto do tada nepojmljivo, nepoznato i strano. Tada mi je bila draža igra s prijateljicama.

No, obaveze su obaveze. Jednom tjedno odlazila sam kod tiflopedagoga u Rijeku kako bih naučila brajicu te sačuvala ono malo vida što sam onda još imala, a ostale dana sam išla u na redovnu nastavu.

Moj prvi susret s brajicom bio je prilično zbunjujući. Pred mene je stavljen papir s mnoštvom točkica. I ništa mi nije bilo jasno jer sam trebala čitati prstima? Kako ću ja to kad je sve to zgusnuto i neprepoznatljivo pod prstima? Milion nepoznanica, milion pitanja.

S velikim strpljenjem tiflopedagogice, ali i s mojim velikim strpljenjem, ali i voljom, počela sam savladavati slovo po slovo, znak po znak, pravilo po pravilo. Iznenađujuće - ali brzo je išlo.

Prvo s čime sam se susrela je - s čime pisati. Bila je to jedna plastična pločica koja se je preklapala. Između dviju pločica stavlja se malo deblji papir. Na gornjoj pločici bile su kvadratne rupice koje su izgledale kao da je ta rupica probušena sa 6 malih okruglih rupica - po dvije u tri reda. Baš onako kakav je raspored za slovo brajice. Tu je bilo i šilo s kojim se je ubadalo u rupice - u svaki okvirić po nekoliko rupica, kako bi se formirao brajev znak, odnosno slovo. Tako se počinje. A kažu da je svaki početak težak.

Naime, ova je napravica vrlo zanimljiva jer se njome piše skroz drugačije nego strojem ili rukom. Na pločici se piše s desna na lijevo. Tim postupkom dobiva se sve isto napisano jer kad se papir izvuče iz pločice te okrene prema gore točkice slova su normalno poredani i čita se s lijeva na desno.

Ta se pločica koristi u početku učenja, a kasnije sam se rijetko susrela s njime. Poneki stariji profesor se s njome služio kada si je htio na brzinu zapisati neku bilješku. Ipak se s njome vrlo sporo piše, a današnja tehnologija našla je mnogo boljih, jednostavnijih i bržih rješenja. Ali, i pored svih kompjutera, računara i svih uređaja za računske operacije, nema matematike bez brojalice. One obične, u deset redova s kuglicama.

Malo po malo savladavala sam sve te silne točkice i učila svaki znak zasebno.

Vrlo brzo sam se susrela i s mašinom za pisanje brajice. Pomislio bi netko da je to obična pisaća mašina, ali ova mašina ima samo 6 tipki za pisanje kombinacije točkica, plus tipke za novi red i za razmak. Pritiskom na određenu kombinaciju tipki, na papir se utisne kombinacija točkica i ostane zabilježeno slovo.

S tom sam mašinom završila i osnovnu i srednju školu. Stekla sam brzinu i vještinu da sam mogla pisati skoro onako kako je profesorica govorila. Srećom, svi su oko mene imali jako puno razumijevanja, nije ih smetala buka mašine, a često su mi i ponavljali kada ne bih stigla.

Tako je svakog dana nastajalo na desetke ispisanih papira iz kojih sam kasnije učila.


Evo, toliko u uvodu, a vrlo skoro ću pripremiti post o samom Brailleovom pismu, ili kako mi to jednostavnije kažemo - o brajici.