MOJ PAS VODIČ I JA

Harry u kuglani

Možda baš i ne tako, nije baš Harry u kuglani, već je u svlačionici i čeka me strpljivo dok ja imam trening.

On nije sa mnom na samoj kuglani jer je razigran i bojim se da bi trčao za kuglama, što nije preporučljivo - ni za ostale kuglače, ali zasigurno ni za njega. Ipak kugla teži skoro 3 kilograma i nimalo se dobro ne bi proveo da naleti na jednu bačenu kuglu. Naime, kada Harry nije "na zadatku", kada nema na sebi ormu psa vodiča, onda je Harry jedan sasvim običan, razdragani i razigrani pas. A takvoga je teško kontrolirati i zaustaviti da ne učini što ne bi trebao. Sigurna sam da bi trčao za kuglama, ali i mene bi ometao.

Kuglanje (a to planiram također opisati) traje oko sat vremena. Naporno je. I cijelo to vrijeme Harry me strpljivo čeka, a vjerujem da je njemu dosadno. Utoliko je po završetku treninga njegovo veselje veće. Harry me još samo kratko sačeka kako bih se spremila i onda polako krećemo prema domu.

Mislim da su u to doba oko 7 navečer gužve veće jer se školarci vraćaju kućama. Na stanicama gdje su škole ulazi mnogo putnika, a Harry pomalo puše kroz nos. No, dobar je to pas i sve stoički izdržava.

U povratku silazim na stanici prije stanice Prisavlje jer mi je tako kraći put. Ovdje imam prijelaz samo sa zebrom bez semafora te je malo kompliciranije. Harry dobiva komandu – lijevo zebra te stane. Slušam promet, čekam da se automobili zaustave i prelazim te polako krećem prema domu.

Umorna i od kuglanja, umorna i od puta. A još treba učiti, pisati, scanirati. Ali sve je lakše kad je moj Harry tu sa mnom.