MOJ PAS VODIČ I JA

Potraži me u predgrađju, na ulici, na raskršću

Evo nastavljam moju priču "Od kuće do škole". Obećala sam nešto više napisati o tome kako se slijepi snalaze na raskršćima.

Srećom, ima semafora koji su ozvučeni, daju zvučne signale - ubrzane kada se može krenuti preko, ili usporene kada je crveno i treba čekati. Eto, nije komplicirano prijeći bilo kakvo raskršće, pa ni ono najveće, jer ozvučeni semafori uvelike pomažu slijepima kretati se preko raskršća.

Na žalost, u gradu Zagrebu je malo, premalo zvučnih semafora, a ono što me posebno žalosti, i na ono malo koliko ih ima, dogodi se da ih neko razbije. Čula sam da je nekome, tamo na nekom raskršću u centru smetao zvuk po noći, i jednostavno ga je isključio - na svoj način.

U slučajevima da nema zvučnog signala, pas baš i ne pomaže. On jednostavno ne raspoznaje ili ne vidi semafor. Kažu stručnjaci da psi vide crno bijelo. Stoga se moram osloniti na svoj sluh.

Pažljivo slušam promet te zvučni signal semafora dok Harry sjedi uz mene i čeka znak - trzaj koji ću mu dati pokretom ruke. Ako sam na običnom semaforu onda je važno raspoznati je li promet ispred mene ili je sa strane. Ukoliko je sa strane, znači, mogu naprijed stalno vodeći računa da čujem promet sa strane, a ne ispred sebe.

Ukoliko je promet ispred mene - jasno je da ne mogu naprijed. Promet teče ulicom koju bi trebala prijeći. Sačekam i vrlo brzo prestaje zvuk ispred mene, a kreće onaj sa strane. Dajem trzaj rukom, i

idemo..

Harry i ja prelazimo cestu i idemo prema kuglani.